Euro nije za odstrel

Ušli smo u deset najkritičnijih dana za euro, izjavio je europski povjerenik za ekonomske poslove Olli Rehn. Europsko bi vijeće na sastanku 8. i 9. prosinca (tada će se potpisati i ugovor o ulasku Hrvatske kao 28. članice EU) trebalo imati jasniju sliku o stanju eura. Ti skupovi, započeti šezdesetih godina kao neformalni sastanci šefova država i vlada zemalja Europske ekonomske zajednice (EEZ), sada su pretvoreni u institucionalne. Europska unija nastala je od zametka zvanog Europska zajednica za ugljen i čelik, pa joj je pridodana i ona za nuklearnu energiju. Onda je nastala EEZ, pa samo Europska zajednica, da bi sada bila Unijom.

Ugljen je zaboravljen, čelik se u europskim zemljama gotovo više ne proizvodi, a najavljeno je i zatvaranje nuklearki. U proteklih 60 godina evolucije EU svakoga su dana glasila pisala o njegovu raspadu, a gotovo nazdravljajući bili su tekstovi o koncu EEZ-a u medijima bivše Jugoslavije. A tijekom godina, od šest zemalja osnivača EEZ-a, Zajednica (od 1992. Unija) se širila ulaskom novih članica. Ukidale su se državne granice za robu i ljude, došlo se i do eura.

Lokalnim političarima u njihovim populističko-(pred)izbornim istupima euro često smeta. Euro je kriv za tešku ekonomsku situaciju, bio je jedan od lajtmotiva bivšeg talijanskog premijera Silvija Berlusconija, a Italija bi zapravo bez eura bila u još težoj situaciji.

I njemačka kancelarka Angela Merkel svojim izjavama podilazi nekim njemačkim unutarnjopolitičkim strujama koje drže kako bi sve bilo bolje da se ostalo na domaćoj marki.

Vratimo se trenutak u povijest, u osamdesete godine prošlog stoljeća. Zapadna je Njemačka, kao što je, uostalom, i sada, bila europska lokomotiva, a marka je bila najjača europska moneta. Tadašnji kancelar Helmut Kohl želio je ujediniti Njemačku, čemu su se protivili francuski predsjednik François Mitterrand, španjolski premijer Felipe Gonzales, pa i britanska premijerka Margaret Thatcher.

Giulio Andreotti kazao je 1984. godine kako toliko voli Njemačku da bi htio da zauvijek ostanu dvije. Andreotti je tada bio ministar vanjskih poslova i u Kohlovim očima vidio je suze. Taj mu je prizor ostao u sjećanju.

Europski partneri plašili su se velike Njemačke od 80 milijuna stanovnika koja je mogla “germanizirati” Europu, ovoga puta ne vojno, već monetarno. Andreotti je Kohlu, kao velikom prijatelju, predložio “europeizaciju” Njemačke kako ne bi došlo do “germanizacije” Europe. Njemačka će se ujediniti, ali će se odreći svoje monete.

Kohl je kazao Mitterrandu: “Treba stvoriti Europu kako Njemačka više ne bi bila problem”. To je bio dogovor, deal. Berlinski zid pao je 9. studenoga 1989. godine, a devet dana poslije Mitterrand je pozvao čelnike 12 zemalja EZ-a u Pariz. Tako je nastala jedinstvena europska moneta. Euro je nastao ne samo zbog ekonomskih potreba već i kao neka vrsta ekonomsko-političke Jalte.

Njemačka zasigurno neće htjeti ući u povijest kao zemlja koja je dovela do propasti eura. Ponovno bi bila na crnoj strani europske povijesti.

Europa nije politički ujedinjena i zbog toga njezina moneta ima problema. No, ni jedan europski lider neće dopustiti propast eura. Europska unija i euro nisu zlo. Zlo sami sebi čine nesposobni političari u pojedinim državama. Šparni dio obitelji traži od rastrošnog dijela vrlo jednostavnu stvar: pokrij se onoliko koliko ti je pokrivač dug.