“Euro Plus” u minusu

Prije dvadesetak dana u Budimpešti vidjeh: pred svakim pokretnim stubama u metrou stoji po četvero njihovih “zetovaca” i provjerava vozne karte. Bio bi dosta i jedan, kad već nisu stavili strojeve da to čine. Ali Mađari čuvaju radna mjesta. Metro će imati manju dobit, ali će biti manje gladnih usta i manje društvenih davanja, a potrošnja će – kod Mađara to znači i veću proizvodnju, tj. nova radna mjesta, dok kod nas uglavnom znači uvoz – rasti, pa će se više PDV-a sliti u državnu blagajnu. Bit će tako i više novca za društvene potrebe i za ulaganja.

Mađarski premijer Viktor Orban u petak na summitu Europske unije nije pristupio paktu “Euro Plus”, što su ga sklopili šefovi država ili vlada 17 država članica EU koje su uvele zajedničku valutu euro te su ponudili i ostalim članicama EU da mu se pridruže. Šest ih je pristalo, a Češka, Mađarska, Švedska i Ujedinjeno Kraljevstvo odbili su to učiniti. Britancima smeta bilo kakvo jače povezivanje unutar EU, Česi se ljute što su pakt dogovarale samo članice eurozone, pa nisu i njih pozvali za stol, a Mađari i Šveđani smatraju da bi taj na liberalnim temeljima postavljen dogovor mogao nanijeti više štete, posebice društvenome tkivu, nego koristi.

Naime, pakt, koji su predložili francuski predsjednik Nicolas Sarkozy i njemačka savezna kancelarka Angela Merkel, uglavnom se ograničava na daljnje stezanje remena. To Njemačkoj jest u interesu jer ona, kao gospodarski najjača, najviše plaća za izvlačenje zemalja poput Grčke ili Irske iz ponora dugova u koji su se uvalile.

No, Merkel i Sarkozy najveći bi teret prevalili na radnike: predložili su ukidanje povezivanja rasta plaća uz inflacijsku stopu i njegovo ograničavanje na rast proizvodnosti. To nije nerazumno i u njihovim se zemljama već provodi. No, tamošnjim se dobro plaćenim radnicima time ne režu mišići, nego tek djelić sala. Loše plaćeni zaposlenici u novim državama članicama s dodatno ograničenim će plaćama još manje kupovati pa će i proizvodnja padati.

Najveće je zgražanje izazvao prijedlog “decentralizacije” kolektivnoga pregovaranja. On znači da bi se kolektivni pregovori vodili samo na razini tvrtki, a ne i na nacionalnoj razini, pa poslodavci u pregovorima ne bi bili dodatno pritisnuti “odozgo”.

Naravno da ni Merkel ni Sarkozy nisu mislili na francuske ni na njemačke zaposlenike; u njihovim je zemljama bilo kakvo ograničenje kolektivnoga pregovaranja, koje je temelj “socijalnoga dijaloga” te je zaštićeno nizom europskih povelja i zakona kao i tumačenjima Europskoga suda za ljudska prava, nepristojno i natuknuti. No Grke bi se time moglo prisiliti na dodatne rezove. Upravo je taj prijedlog glavni razlog što pošteni egalitaristi Šveđani za pakt nisu željeli ni čuti, pa ni nakon što su njegove točke na kraju spuštene tek na razinu preporuke.

I za otvaranje novih radnih mjesta Merkel i Sarkozy vide liberalan izlaz: “fleksigurnost”, odnosno lakše otpuštanje radnika, a time, kažu, i zapošljavanje. S time da bi i se i poslodavci i država skrbili da se radnicima koji su privremeno bez posla i njihovim obiteljima osigura dostojanstveno preživljavanje. To se već vrlo uspješno provodi u Danskoj i Finskoj, a vjerojatno bi prošlo i u Njemačkoj koja je uređena država blagostanja još od Bismarckovih vremena. No u novim članicama EU, koje se tek izvlače iz neoliberalne zablude, bila bi to samo nova voda na mlin gospodarskih predatora.

Tek je jedna mjera naišla na opće odobravanje: prebacivanje poreznoga tereta s rada na potrošnju. To će svaka razumna gospodarska politika i bez pakta prihvatiti.

Europski su radnici, uključujući britanske, ovih dana masovnim prosvjedima pokazali što misle o pokušaju da se teret krize prelomi na njihovim plećima.