Europska unija za seljake

Na pitanje što čeka hrvatske poljoprivrednike poslije ulaska Hrvatske u Europsku uniju točno odgovoriti danas ne mogu ni hrvatski pregovarači ni Europska komisija. Naime, u lipnju, kada bi pregovori o članstvu Hrvatske u EU trebali završiti, EK će predstaviti zakonski prijedlog za preobrazbu Zajedničke poljoprivredne politike (CAP), koji bi na snagu trebao stupiti 2014. godine. Jučer je o EK-ovim zamislima razgovaralo ministarsko Vijeće EU za poljoprivredu i ribarstvo, a danas će i Europski gospodarsko-društveni odbor. Hrvatska se u raspravu za sada nije ni rubno uključila.

Posljednja preobrazba CAP-a provedena je 2003. godine, kada su potpore poljoprivrednicima razdvojene od količine i vrste proizvoda, kako se više ne bi poticalo proizvodnju za zalihe. Umjesto toga, poticaji su povezani s površinom i ograničeni na najviše 300.000 eura godišnje po farmi, uz uvjet pridržavanja standarda očuvanja okoliša, sigurnosti hrane i dobrobiti životinja.

Poljoprivrednike je novi sustav potpora trebao potaknuti i da više pozornosti obrate okolišu te da pri odabiru sjetve osluškuju tržište.

Iako je udio poljoprivrede u europskome proračunu zadržan na oko 40 posto – lani je to iznosilo oko 55 milijarda eura – dio je novca iz “prvoga stupa”, izravne novčane pomoći i tržišnih potpora, tj. novca za osiguranje prihoda poljoprivrednicima i u slučaju poremećaja na tržištu, prebačen u “drugi stup”, seoski razvitak. Iz toga se stupa plaća i okolišne projekte i razvijanje drugih djelatnosti, poput npr. turizma, kako bi se smanjila ovisnost seljaka o poljoprivredi, a opet omogućio njihov opstanak na selu.

U to je vrijeme glavna tema u EU bila kako smanjiti pretjeranu poljoprivrednu proizvodnju, čiji su viškovi završavali na svjetskome tržištu. Kako su, zbog poticaja, često bili znatno jeftiniji od proizvodnih cijena, onemogućivali su tržišni proboj poljoprivrednih proizvoda iz nerazvijenih zemalja, koji su im često i jedini izvor prihoda. Tako je EU s jedne strane, razvojnom pomoći, poticao razvitak nerazvijenih, a s druge bi ih strane, nepoštenom konkurencijom, održavao u bijedi.

Stanje na svjetskome tržištu u međuvremenu se znatno izmijenilo. Klimatskim poremećajima i njihovim posljedicama prouzročen manjak hrane potjerao je 2008. godine cijene u nebo, a proteklih je mjeseci, što zbog prirodnih nepogoda, a još više zbog špekulacija – jer mnoge su zemlje ipak lani imale dobru žetvu – hrana još više poskupjela.

Posljednja afera s dioksinom, koja se iz Njemačke širi Europom, pokazala je, pak, da sigurnost hrane, jedan od osnovnih ciljeva CAP-a, zapinje na višku povjerenja, a manjku nadzora koji, očito, treba znatno postrožiti.

Iako UN upozorava da proizvodnju hrane u svijetu, ne bi li se izbjegla glad, treba do 2030. povećati 40 posto, podatak koji je ovih dana prenio “European Voice”, da samo proizvodnja žitarica u EU doseže 4000 kalorija po stanovniku u danu – dok je za zdravu prehranu dostatno najviše 2500 kalorija uravnoteženih namirnica – trebao bi i hrvatske poljoprivrednike potaknuti da se sa pšenice napokon preusmjere na unosnije kulture.

Nekoliko zemalja članica EU, predvođenih Ujedinjenim Kraljevstvom, zahtijeva da se izdvajanja za CAP skrešu, a novac preusmjeri u poticanje istraživanja i inovacija. Francuzi se, međutim, i dalje čvrsto opiru, pa korjenite promjene CAP-a ne treba očekivati. Vjerojatno će biti tek manjih prilagodba, poput smanjivanja velike razlike u poticajima po hektaru između novih i starih zemalja članica; one su danas od 100 eura u Letoniji do 500 eura u Grčkoj. Najniža bi potpora, čuje se, mogla iznositi 250 eura. To je za hrvatske poljoprivrednike dobra vijest.