Europski ekonomisti trebaju priznati kako bez zapošljavanja nema razvitka

Ako vlade, parlamenti i poduzetnici budu zajedno isticali kako dolazi do prekretnice prema razvitku, razvitak će se dogoditi, drži talijanski ministar rada Enrico Giovannini. To je uvjerenje utemeljeno i na nekim pokazateljima te će se u Rimu danas prvi put zajedno sastati ministri rada i ekonomije Italije, Njemačke, Francuske i Španjolske kako bi dogovorili mjere razvitka te šefovima država i vlada Europske unije predložili da ih prihvate na sastanku koji će se održati 27. i 28. lipnja u Bruxellesu.

Taj summit bit će, uglavnom, posvećen radu. Trebat će donijeti mjere za povećanje zaposlenosti, prije svega mladih. Ministri četiriju najvećih ekonomija eurozone razmijenit će u Rimu ideje o poticanju razvitka. Iz Rima, mjesta nastanka EU, trebao bi krenuti novi poticaj, a osnovno je priznati kako blokada zapošljavanja blokira i razvitak.

“Prvi bi put ministri ekonomije i rada četiriju država zajedno trebali priznati kako bez zapošljavanja nema razvitka”, najavio je talijanski ministar Giovannini, koji je do prije dva mjeseca, odnosno do formiranja vlade premijera Enrica Lette, bio šef talijanskog statističkog zavoda. Poslije rimskog sastanka neće ministri najaviti mjere, jer njih treba prihvatiti Europsko vijeće, ali one će biti usmjerene na smanjenje broja nezaposlenih.

Prema podacima OECD-a, postoje naznake početka preokreta u ekonomiji koja je do sada bila u recesiji. Već u trećem tromjesečju ove godine trebali bi se pokazati prvi znaci izlaska iz recesije.

Ali, je li trebalo doći do tako teške situacije, nije li se mogao prije zaustaviti ekonomski pad, u prvom redu zašto su se svi natjecali u prognoziranju katastrofe? Tko je prognozirao veću katastrofu, dobivao je veće značenje. Razvila se određena utrka katastrofičara.

U takvoj situaciji i oni koji bi mogli nešto učiniti postaju oprezni, jer ako se sve treba raspasti, zašto bi netko uopće ulazio u neki rizik, zašto bi trebao u nešto ulagati?

Giovannini je ispričao što se sada događa s većinom poduzetnika. To je, kazao je, tipičan primjer. Kada se, primjerice, poduzetnicima kaže kako bi mogli upotrijebiti Svjetsku izložbu koja će se održati u Milanu 2015. godine kako bi predočili svoje ideje, upotrijebili taj događaj kao vozilo prema razvitku, onda oni traže državno financiranje. Poduzetnici bi trebali biti ono što im i ime kaže, trebali bi poduzimati, preuzimati neki rizik. Jer, rizik je ulazak u svaki posao. Ništa nije zajamčeno, a najmanje državno financiranje. Novac dođe kada se neka ideja ostvari. A novca ima, samo ga treba privući.

Mnogi Talijani sada ne ulažu ni u svojoj zemlji ni u inozemstvu zbog neizvjesne situacije sa zakonima, tržištem itd. Dokaz tomu je rast ušteđevina u bankama, koje se na taj način ne oplođuju, dapače.

Prema podacima talijanske središnje banke (Banca d’Italia), bogatstvo Talijana, odnosno novac kojim raspolažu, iznosi oko 8.640 milijardi eura. To je četiri puta veći iznos od ukupnog državnog duga Italije. U prosjeku, to je 400.000 eura na 24 milijuna obitelji. Istina, najveći dio novca u rukama je samo 10 posto talijanskih obitelji. Dakle, novca ima, ali se ne troši, što pokazuju i podaci središnje banke prema kojima je iznos novca na bankovnim računima u posljednjih godinu dana porastao sedam posto.

Ali i države imaju rezerve. Italija je, vjerojatno to mnogi i ne znaju, treća zemlja na svijetu po zlatnim rezervama (SAD 8.965,6 mg zlata, Njemačka 3.743,7 mg, Italija 2.702,6 mg, Francuska 2.684,6 mg itd.), ali ne prodaje zlato unatoč krizi.

Zašto bi vlade, parlamenti i poduzetnici, umjesto što najavljuju teškoće, trebali najavljivati izlazak iz krize? Zato što će to značiti da su svi učinili nešto. Sada poduzetnici optužuju vlade za nepokretnost, a političari poduzetnike za kukavičluk. Vlade i parlamenti trebali bi smanjiti porezne pritiske, dati više kisika kako bi poduzetnici prodisali i ponovno ušli u rizike. Ideje i poduzetnost privući će novac. Potrebno je malo hrabrosti, jer strah donosi negativne predznake.

“Sjeti se da moraš zaboraviti strah”, naslov je knjige koju je napisao talijanski sportaš, olimpijski pobjednik Niccolo’ Campriani. Biti u mirnoj luci i ne isploviti, pa i po uzburkanom moru, znači ostati zarobljenikom.