Euroskeptične kamikaze

Papa Benedikt XVI. odaslao je Hrvatima mnoge važne poruke, a i svima drugima. Ali dvije najvažnije poruke dobili smo kad još nije sletio u Zagreb, iz zrakoplova. Jedna je ona o osudi ustaškog i komunističkog režima kroz lik Alojzija Stepinca, pri čemu neki domaći tendenciozni novinari naglašavaju ustaški dio, a skrivaju i papinu osudu komunizma. Kao da je danas u Hrvatskoj veći problem relikt ustaštva od relikta komunizma, a zapravo je posve obrnuto. Za ustaštvom plaču tek marginalni izgubljeni pravaši, dok se duh komunizma još uvijek debelo osjeća kroz neoboljševizaciju kojoj tempo daju i neki najviši domaći politički dužnosnici.

A druga je papina ‘avionska’ poruka svakako i te kako aktualna, oko Europske unije i određenog vala euroskepticizma u nas. O toj poruci zasigurno će se i najviše u nas raspravljati, najdulje će odzvanjati u ušima. Papa je svojom porukom dao veliki vjetar u leđa aktualnoj vlasti, i šefu države i Vladi, ali i oporbi, kako bi se priča s EU završila što prije, barem što se ulaska Hrvatske u punopravno članstvo tiče. Jer to je zapravo tek početak, borba će tek početi za naše pozicije. Ali papinu poruku nikako ne treba gledati kao podršku HDZ-u niti bilo kojoj političkoj opciji. Papa se obratio svima nama, na srcu mu je očito želja za dobrobit ove zemlje i ovog naroda, svih njezinih stanovnika. Pa tako i kad je o EU riječ, koliko god taj savez država bio nesavršen, problematičan, danas nam je nužnost ući u njega, jer alternative nema. Zapravo ima, a to je neka zapadnobalkanska asocijacija. Je li to hrvatski nacionalni interes? Pa sigurno da nije!

A euroskepticizam jest legitimna politička opcija, ima ga u EU. Ali Hrvatska se s tim zemljama i s euroskeptičnim pokretima nikako ne može uspoređivati. Kao što je teška zabluda kad se među našim euroskepticima stalno ponavlja zašto Hrvatska ne može biti kao Švicarska ili Norveška, ili Izrael? Pa ne može kako god okrenuli. Ne može ni zbog povijesnog razvoja niti zbog okruženja niti zbog političkih okolnosti i mnogih drugih razloga. Usto se zaboravlja da su obje zemlje usvojile više-manje sva pravila EU i da samo formalno nisu članice. Ali glavni razlog zašto mi ne možemo biti oni jest Velika Britanija koja nas godinama koči na EU putu za račun Srbije. Ti naši euroskeptici, koji su se najviše našli i radikalno desno i radikalno lijevo, nikako da otvore oči, da hrvatski politički položaj stave u trenutačni geopolitički kontekst. A to je da smo na vjetrometini sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom te da bi sve drugo osim našeg ulaska u EU imalo nesagledive posljedice u prvom redu za Hrvatsku. I ne samo to.

Pojedini euroskeptici postali su toliko isključivi da su počeli oduzimati pravo nazivati se Hrvatom i boriti se za hrvatske nacionalne interese svima koji se zalažu za EU! Jer euroskeptici pronašaju poruku da za EU ne mogu biti oni koji vole Hrvatsku. I onda se ljudima serviraju samo negativnosti EU, a posve se prešućuju i one pozitivne strane kojih svakako ima. Pilu treba okrenuti naopako i reći da svi takvi, bilo da su politički slijepi ili podvaljuju, ne žele dobro ovoj zemlji koju bi oni najradije imali kao neki usamljeni otok. Kao što reče jedan prijatelj, desničarski i ljevičarski euroskeptici ponašaju se kao prave kamikaze. Ne vide balkanski lonac iz kojega moramo pobjeći. EU nam možda ne bi trebao kad nam za vratom ne bi stajao Balkan pod srbijanskom dominacijom i britanskim pokroviteljstvom. Ovako se EU nameće kao nužno zlo koje treba birati i u EU se dalje boriti za svoje interese. Mi smo mala zemlja i mali narod, pa vanjska politika nema veliki manevarski prostor već se sve svodi na manevriranje između većih, moćnijih. Politički ostanak na Balkanu za sve nas ravan je samoubojstvu!