Mi prosječno rješavamo od 600 do 700 predmeta godišnje – pohvalila se ovih dana predsjednica Ustavnog suda Jasna Omejec. Nažalost, nije rekla ništa o predmetima koje ne rješavaju. A baš na takve je prošlog tjedna upozorio glavni tajnik Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika Siniša Kuhar.
On je na internetu građanima ponudio mogućnost da se klade na ishod ustavne tužbe koju je spomenuti sindikat podnio protiv nedavne Vladine odluke da zaposlenima u javnom sektoru smanji platne koeficijente za tri posto. Zanimljivo je to što se najmanji koeficijent nudi za scenarij prema kojem će zahtjev biti odbijen jer je u međuvremenu na snagu stupio novi Zakon o plaćama u javnim i državnim službama. Pojednostavljeno rečeno, sindikati očekuju da Ustavni sud neće donijeti nikakvu odluku do jeseni, a tad će Vlada donijeti novi zakon kojim će legalizirati sve nepravilnosti od proljeća. Dogodi li se to, sama tužba postat će bespredmetna i biti odbijena. Koliko takav scenarij u sindikatima smatraju vjerojatnim, svjedoči i činjenica da za njega zainteresiranim kladiteljima nude koeficijent od 0,8 posto – dobitak manji od uloga.
Ustavni suci, koji su mjesecima izvrgnuti kritikama članova Vlade, čije su zakonske prijedloge više puta našli neustavnima, i ovu će Kuharovu ekshibiciju vjerojatno protumačiti kao novi primjer pritiska na njih. Ipak, je li pritisak na pravosuđe kad se od sudaca traži da rade svoj posao? A upravo to je suštinska poruka sindikalne kladionice. Primjerice, dovoljno se prisjetiti Zakona o izmjeni Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi – famoznog Lex Komadina. Tim zakonskim izmjenama Kukuriku koalicija nekolicini je svojih lokalnih dužnosnika omogućila da preuzmu državne sinekure, a pritom na svoje bivše pozicije imenuju svoje zamjenika, bez provedbe novih izbora kako je stari zakon nalagao. Tu – u najmanju ruku ustavno upitnu – suspenziju demokratskog procesa, u Vladi su pravdali uštedama (!?), a da bi cirkus bio potpun, sporne izmjene su predložene, raspravljene, izglasane, predsjednik Republike ih je potpisao, objavljene u Narodnim novinama i stupile na snagu – u istom danu.
Oporbeni HDZ očekivano je podnio ustavnu tužbu, no u godinu i pol dana Ustavni sud nije uspio zaključiti je li Lex Komadina u skladu s ustavom ili ne. U međuvremenu dogodili su se redoviti izbori i demokratski su izabrani novi lokalni dužnosnici. Posljedice Lex Komadine su prestale pa tako i smisao tužbe. Ostalo je samo neugodno pitanje je li nekoliko ljudi u Hrvatskoj 16 mjeseci protuustavno obnašalo vlast. Kako sad isti scenarij prijeti i sindikalnoj tužbi o smanjenju plaća, čelnica Ustavnog suda mogla bi javnosti predočiti po kojim se kriterijima daju prioriteti predmetima. Odnosno, kojih je to 9 tisuća predmeta bilo hitnije od Lex Komadine – zakona koji je utjecao na osnovni sustav demokratskog transfera vlasti u državi?
Takva netransparentnost glavni je razlog zašto Ustavni sud Hrvatske, kao i niz drugih pravosudnih tijela godinama u domaćoj javnosti prati aura kalkulantskog pristupa pojedinim slučajevima i temama. Pa kao što stotine kaznenih prijava protiv zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića godinama stoje u DORH-ovim ladicama bez ikakva epiloga, tako se teško oteti dojmu da Ustavni sud također iskorištava mogućnosti koje mu procedura dopušta kako bi odugovlačenjem izbjegao odluke koje, iz raznih razloga, nije spreman ili sposoban donijeti.
Takva selektivna pravda naličje je hrvatske pravne države, a – kako to pokazuje primjer Ustavnog suda – egzistira na svim razinama pravosudnog aparata. Kako to promijeniti?
“Ne postoji politička snaga koja bi mogla instrumentalizirati Ustavni sud radi ostvarenja svojih ciljeva”, kaže Jasna Omejec. To je točno. Da bi ih instrumentalizirali, prvo bi ih morali natjerati da rade svoj posao.