Fakulteti se već prodali

Studenti Filozofskog fakulteta blokirali su zgradu fakulteta jer ne žele plaćati školarine, a postoji mogućnost da im se pridruže i drugi. Studentski su argumenti na mjestu, kad su lani upisivali prvu godinu studija, rečeno im je da će i sve sljedeće biti o trošku države ako na vrijeme polože ispite. Kakva je bilanca njihove prve godine studiranja nije objavljeno, ali činjenica je da se Vlada nije držala svog obećanja. Nakon što su prvu godinu odstudirali o trošku države, pri upisu u drugu fakulteti su im zaračunali školarine po načelu – koliko fakulteta toliko i pravila.

Najnoviji studentski bunt naoko je priča o školarinama, no u pozadini svega nalazi se neuspjeli pokušaj države da trima novim zakonima regulira položaj i status fakulteta i sveučilišta. Školarine su samo manji, istina, studentima najzanimljiviji dio tih propisa. Donošenje zakona blokirao je Filozofski fakultet uz temeljnu primjedbu da se njime ruši autonomija sveučilišta, pa se aktualni studentski bunt može iščitati i kao Pirova pobjeda ministra Radovana Fuchsa. Njegov je zakon trebao uvesti iste školarine za sve, ne veće od 60% plaće, a kako mu se najviše usprotivio Filozofski, sad se uzmaknuo u stranu i prepustio dekanu da “u skladu s akademskim slobodama i autonomijom fakulteta” smiri svoje studente.

Hrvatska je još 1994. dopustila fakultetima da sami određuju školarine i upisne kvote i od tada se broj studenata udvostručio, s približno 70 tisuća iz 1990. na današnjih 138 tisuća. To je dobra promjena, Hrvatska treba još više obrazovanih ljudi, ali mnogo je toga što pokazuje da se inflacija studenata nije dogodila jer je nacija odjednom progledala, već zbog toga što su fakulteti uveli školarine i napuhali upisne kvote. Mnogima je postalo bitno da studenti plate studij, ne vodeći računa kamo sve to vodi, kakva je kvaliteta znanja koja im se nudi i gdje će naposljetku svi raditi. Samo ministarstvo tvrdi da studenti sada godinu studija plaćaju od 3,5 do 52 tisuće kuna! Niknulo je i dosta privatnih studija i fakulteta, pa se tako u razdoblju od 1994. do 2007. broj studenata koji godišnje diplomiraju povećao za dva i pol puta, sa 8 na 20 tisuća! Je li time diploma postala privilegij bogatih? Onih koji imaju najmanje 30 tisuća kuna po godini studija jer je to i uz minimalne školarine cijena ‘besplatnog studiranja’ kada se uračunaju svi drugi troškovi.

O tome sveučilišni profesori i akademska zajednica nisu previše govorili kada su ustali protiv prijedloga novih zakona koji su išli za time da se ujednače kriteriji za plaćanje školarina, uvede drukčiji sustav vrednovanja znanstvenog rada i napredovanja, pa i neka vrsta kontrole trošenja državnog novca. Predloženi zakon nije pao zbog upisnina, već zbog odredbi koje su išle za tim da se povećaju ovlasti rektora, smanji moć i utjecaj dekana te bolje definiraju uvjeti napredovanja u znanosti, što je u velikom dijelu znanstvene javnosti protumačeno kao napad na autonomiju, komercijalizacija sveučilišta, priprema za privatizaciju, jače uplitanje politike i slično. Prijedlozi zakona upućeni su u Sabor, ali su zapeli već na saborskim odborima.

Razumljivo je da studenti, profesori i rektori brane pozicije, ali gleda li se konačni rezultat, ni jedni ni drugi ne smiju odreći državi, još k tome siromašnoj kao što je Hrvatska, da uvede jasnija pravila studiranja i profesorskih statusa. Dosadašnja statistika ne ide u prilog ni profesorima ni njihovim studentima: do uvođenja Bologne samo 5 do 10% studenata završavalo je fakultet u roku, prosječno vrijeme studiranja (tada četverogodišnjih programa) bilo je 6,8 godina, polovica upisanih nikad nije završila fakultet, 12% studenata studiralo je dulje od deset godina, 7% devet godina. Hrvatska su sveučilišta nisko rangirana u svakoj evaluaciji, nikada ne doktorira oko 60% znanstvenih novaka, citiranost znanstvenika je skromna, imamo sedam patenata na milijun stanovnika dok zemlje EU imaju 117.