Poučena dobrim iskustvom s dirigentom Michaelom Helmrathom iz Poulencovih “Razgovora karmelićanki“ i isto tako relativno dobrim iskustvom u Puccinijevu “Triptihu“ redatelja Arnauda Bernarda, uprava Opere zagrebačkog HNK imala je motiv da ih ponovno pozove.
Ovaj put za premijeru “Falstaffa”, posljednje Verdijeve opere prema Shakespeareovu djelu na libreto Arriga Boita koji je tu upleo i druga bardova djela. Je li gostujuća sprega dirigent-redatelj uspjela s ekipom pjevača koju se samo može poželjeti?
Nije. Nije bezazlena tvrdnja da je riječ o opernom remek-djelu koje ne osvaja na prvi pogled u majstorovu pogledu na vlastiti opus i na ponajbolja iskustva zapadnoeuropske glazbe koje u svom finom i slojevitom “mozartovskom, madrigalskom i bachovskom“ tkanju traži pomno čitanje.
Teško je opisati što se sve u orkestralnoj rupi zbivalo – od paušalnog sviranja do nerazložnog bučanja bez jasne dirigentske ideje. A sa scene se može ozbiljno zabrinuti da je malo tko u smušenoj predstavi uspio dati koliko doista može.
Redatelj Bernard je “Falstaffa“ u stalnoj “utrci ni za što“ izveo preko ruba karikature. Radnu scenografiju Emmanuelle Favre, više-manje iz pokusne dvorane (ah, kako originalno), teško je opisati, baš kao i kostime Carle Ricotti zajedno s izviđačkom ili pionirskom maramom jednoga lika.
Takvoj je okolini uspio odoljeti Kiril Manolov u naslovnoj ulozi Falstaffa odanog životnim užicima – iću, piću i ženama te Marija Kuhar Šoša u ulozi Nanette, kćeri Fordovih, dok se ostala ekipa odreda vrsnih pjevača u strci morala snalaziti. Ako je namjera bila da se iz “Falstaffa“ napravi farsa punu prizemnih dosjetki redatelja Bernarada, onda je ona nadasve uspješno ostvarena.
Sve je to samo šala, rekao bi sir John.