Prvi hrvatski guverner dr. Ante Čičin Šain i direktorica Ekonomskog instituta Sandra Švaljek samo su dio nesuđene ekipe Vladina ekonomskog savjeta, koji je objelodanjen u medijima prije nego među potencijalnim članovima.
Tko je i zašto lansirao taj fantomski tim u javnost ne pitajući ni dr. Čičin Šaina ni Sandru Švaljek bi li se prihvatili takvoga posla? Stvar je tekla otprilike ovako. Na sastanku Sanadera i sindikata, kad ni nakon četiri i pol sata obostrana argumentiranja, stajališta nisu bila približena, netko je došao na ideju da kao “most” angažira treću stranu – ekonomski savjet.
Sad je teško rekonstruirati tko je predložio čije ime, ali to više i nije važno. Poanta je u tome da sindikatima nije bio dovoljno uvjerljiv onaj dio Vladina paketa mjera koji bi predstavljao protutežu zamrzavanju plaća, a u kojem je naglasak bio na zabrani domjenaka i božićnih darova u državnom sektoru. Sindikati s tim ne mogu izaći pred svoje članstvo.
Kako Vlada još uvijek nije rekla što kani rezati u proračunu osim plaća i udžbenika za djecu bogatih, jer se i ona očito boji svojeg “članstva”, ekonomski savjet činio se kao idealno rješenje. Kad dođu red na odluke neugodne za politiku, govornicu prepustiš struci, kao što je to bio slučaj s energetikom i nuklearkom.
Ali već idućeg se dana pokazalo da to neće ići. U kriznim trenucima takav savjet može funkcionirati samo ako ga čine ljudi koji su kao stručnjaci na istoj valnoj dužini. Ako doista dolaze još teža vremena, a ekonomska politika oblikovana u državnom proračunu za iduću godinu mora se definirati brzo, onda nema vremena za savjet čiji bi se članovi međusobno tjednima uvjeravali kojim smjerom ići – u smanjivanje ili u povećavanje fiskalnog deficita.
Kako HBOR ni uz državno jamstvo nije uspio podignuti kredit od 200 milijuna eura, smjer je zadan i tu se nema što puno diskutirati. Ekipa u kojoj bi svatko imao svoje zastupnike jednostavno nije odgovor na potrebe trenutka, čak i ako se ostavi po strani činjenica da je neozbiljno izlaziti s imenima ljudi koji prethodno nisu imali prilike upoznati se s okolnostima i izjasniti se žele li u tome sudjelovati ili ne.
Ekipa formirana na taj način teško da može popuniti prazninu u stručnoj logistici Banskih dvora, iako se ta praznina osjeća još od 2000. godine. Sve od tada, naime, ni jedna vlada nije uviđala da postoji potreba za malim ali jakim timom ekonomskih mudraca. Hrvatska, na sreću, ne oskudijeva dobrim ekonomistima kako bi se to moglo zaključiti prema dosadašnjem političkom zanemarivanju te struke. Unatoč debaklu zbog pogrešnog načina angažiranja potencijalnih članova savjeta, već se vrte ideje koje bi se, uz nešto brušenja i modifikacija, mogle činiti konzistentnijim paketom za prevenciju krize, sindikatima prihvatljivijim od pukog zamrzavanja plaća.
Kao kompromisno rješenje plaće bi ostale zamrznute samo tijekom prvog polugodišta iduće godine, a postupno bi se odmrzavale kako bi se otvarali kanali financiranja proračuna. U vrijeme dok je sve usredotočeno na to kako izgurati idućih šest mjeseci, političke investicije jednostavno moraju ispasti iz proračuna, čak i kad je riječ o pelješkom mostu. Poslodavci koji godinama traže da ih se oslobodi nekih nameta sad trebaju doći na svoje. A država koja doduše ne želi dekretom spriječiti iznošenje kapitala iz zemlje i te kako smije zaigrati na kartu tržišnih sloboda i na primjer, za svoje poslove odabrati onu banku, onog poslovnog partnera koji to ne čini.
Ekonomskim stručnjacima nije posve odbojna ni ideja da se Vlada predbilježi za posudbe u nekoj međunarodnoj instituciji. Ako ne u MMF-u, onda barem u Europskoj banci za obnovu i razvoj, ali poželjan paket mjera po njima bi trebao uključiti i takve osigurače.