N igel Farage je fizički onizak čovjek povelikog političkog potencijala. Čovjek pušačkog daha, koji može odbiti osjetljivijeg sugovornika, ali širokog, glasnog osmijeha koji sugovornika privlači i drži aktivnim u razgovoru. Jednom riječju, ovaj britanski političar i zastupnik u Europskom parlamentu je – zanimljiv.
Eksplozivan, da. Kontroverzan, da. Sklon retoričkoj formuli “pojednostavi, pa zatim pretjeraj”, da. Ali u razgovoru u četiri oka definitivno zanimljiv i rječit čovjek. Ono što je bitnije jest da je to čovjek koji će u britanskoj politici obilježiti 2013. godinu, a možda i čitavo ovo desetljeće. To je prilično veliko postignuće za nekoga čija stranka UKIP (Nezavisna stranka Ujedinjenog kraljevstva) nikad dosad nije osvojila mjesto u britanskom parlamentu.
Ali komentatori na Otoku tvrde da Farage čak ni ne mora osvojiti jedino jedino mjesto na sljedećim izborima 2015. godine da bi promijenio kurs britanske politike. Već je to učinio.
Natjerao je vladajuću Konzervativnu stranku i premijera Davida Camerona da zajamče referendum o ostanku ili izlasku Velike Britanije iz EU koji će se, pod uvjetom da Konzervativci pobijede na izborima 2015., održati 2017. godine.
Prije 12 mjeseci, Nezavisna stranka Ujedinjenog kraljevstvaje u anketama imao podršku otprilike 8 posto birača. Danas je na oko 20 posto. Stranka koja je dosad uspijevala osvajati mandate samo na europskim izborima (1999. dobio je 7 posto glasova, a 2004. 16 posto), postala je ključan dio nacionalne politike u Ujedinjenom kraljevstvu.
Prvi sljedeći test za UKIP su europski izbori u svibnju sljedeće godine, na kojima bi Nezavisna stranka Ujedinjenog kraljevstva prema istraživanju instituta Open Europe, mogao dobiti najviše glasova. Pobijedi li Farage sve druge britanske stranke na europskim izborima 2014., nitko mu više neće moći uskratiti mjesto u predizbornim TV sučeljavanjima vodećih stranačkih predsjednika uoči britanskih parlamentarnih izbora godinu kasnije. Poznavajući Farageove retoričke vještine, ta sučeljavanja s premijerom, vicepremijerom i šefom opozicije mogla bi završiti u njegovu korist.
Osobno sam s Farageom u Bruxellesu vodio tri intervjua. Jednom nakon što je Europski parlament podržao ulazak Hrvatske u EU, drugi put nakon što je Cameron obećao referendum o EU, i treći put nekoliko dana uoči ulaska Hrvatske u EU. Njegovi stavovi o Hrvatskoj kao zemlji koja ulaskom u EU gubi teško izborenu neovisnost (Farage otvoreno uspoređuje EU sa SFRJ, ali razgovori za Večernji list jedine su prigode u kojima je netko protresao i argumentima provjerio održivost takva njegova tumačenja) proizlaze iz već spomenute retoričke tehnike “pojednostavi, pa zatim pretjeraj”.
Ali, kad je riječ o pitanju statusa Velike Britanije u EU, znatan broj Britanaca iskreno vjeruje da je Farage u pravu. Britance zaista nitko nije pitao žele li biti dio političke unije i žele li da se dio njihovih zakona piše u Bruxellesu. Pitanje na britanskom referendumu 1975. godine bilo je želite li biti dio zajedničkog tržišta Europske zajednice.
Osim što velik broj njegovih birača smatra da je principijelno u pravu kada traži referendum o EU, Farage ima još jedno moćno oružje - sposobnost da iskreno sudjeluje u razgovoru s ljudima na ulici.
U Hrvatskoj su i premijer i šef opozicije toliko netalentirani po tom pitanju da toj bitnoj vještini, koju bi trebao imati svaki ambiciozniji političar, kod nas prijeti odumiranje. Uskoro će hrvatski birači zaboraviti da je sposobnost razgovaranja s ljudima preduvjet bez kojeg nijedan političar ne može zaista biti i lider.
U Velikoj Britaniji birači to nisu zaboravili i još je uvijek vrlo bitno kako se čovjek od kojeg očekujete da zastupa građane snalazi u društvu koje se sastoji od nasumično odabranih građana, a ne samo od njegovih stranačkih poslušnika.
Nigel Farage ima osobni šarm i sposobnost da sluša i razgovara s ljudima, što je kod njega toliko izraženo da i komentatorica liberalno-lijevog lista Guardian priznaje da je to čovjek s kojim bi rado popila pivo. Slagali se s njime ili ne, Farage ukazuje na dvije važne stvari: prvo, da nisu sve konvencionalne mudrosti o EU zaista istinite; i drugo, da se trebamo podsjetiti da ljudi koji ne bi znali normalno prošetati ulicom, zaustavljajući se i razgovarajući s prolaznicima, ne bi trebali ni sjediti u političkom uredu.