Strastven odnos MUP-a na čelu s Tomislavom Karamarkom i SDP-a, posebice kad se u njega umiješa i HDZ, odavno je politička patologija kojom ćemo se uskoro morati baviti na izborima. Sa ili bez hrvatskog Sarkozyja, kako je ministra unutarnjih poslova nazvao esdepeovac Tonino Picula, kazavši u emisiji Gledaj dalje na portalu dalje.com kako SDP u njemu vidi budućeg predsjednika oporbenog HDZ-a jer je on “hrvatski Sarkozy, čovjek koji gradi svoju moć preko obavještajnih službi i policije i tom svojom moći otvoreno se koristi”.
Karamarko nikad nije krio svoje političke ambicije kao logičan nastavak državnih poslova kojima se bavi i u tom je smislu uistinu znakovito što je baš on poslan kao izaslanik Vlade na Bleiburg, gdje je održao svoj politički govor o reafirmaciji tuđmanovske Hrvatske. Iako je kao inicijator kaznenog procesuiranja komunističkih zločina, a i kao nestranački ministar, Karamarko bio najlogičniji Vladin izbor za izaslanika u Bleiburgu, u svjetlu “neočekivane” SDP-ove porazne vizije HDZ-ove budućnosti može se zaključiti da taj premijerski potez Jadranke Kosor kao čin njezine političke nepismenosti zapravo predstavlja njezinu političku eutanaziju.
S druge se strane može tumačiti i kao svjestan čin desnog okupljanja oko HDZ-a dijela biračkog tijela koje je poprilično senzibilizirano za desna promišljanja, a u tim okvirima Karamarko uistinu figurira kao osobnost s traženom karizmom i političkom strašću utemeljenom na “desnim” vrijednostima koje u posttuđmanovskoj Hrvatskoj nikad nisu bile važnije. To objašnjava SDP-ovu fiksaciju na Karamarka.
I kao nestranački ministar te kao potencijalni čovjek HDZ-ove budućnosti Karamarko je zahvalna SDP-ova predizborna, ali i preventivna tema te stoga i već gotovo godinu dana koriste svaku prigodu da se okome na ministra čije su kvalitete i sami isticali kad je u dramatičnim okolnostima preuzeo resor policije. Dakako, još je zahvalniji kao potencijalni predmet HDZ-ova unutarstranačkog razdora. Zato je svaka tema – izmjena zakona o USKOK-u, pa o policiji, kaznenog zakonodavstva, Varšavske, registra branitelja, komunističkih zločina – uvijek završavala na Karamarku, a osobito nakon odbačaja kaznenih prijava protiv Zvonimira Mršića u Koprivnici i Tonina Picule u Velikoj Gorici.
Ta dva odbačaja prijava protiv dvojice vodećih esdepeovaca težak su teret za Karamarka. On je to i sam pokazao svojom reakcijom upustivši se u javnu polemiku s Državnim odvjetništvom koja je nedavno rezultirala inicijativom za nadzorom odbačaja policijskih kaznenih prijava. Što nije posve neutemeljen prijedlog jer su čak i sudske presude Vrhovnog suda podložne barem kontroli ustavnosti, ali ne i odluke državnih odvjetnika. Međutim, i u tom su slučaju esdepeovci napali Karamarka da atakira na neovisnu pravosudnu vlast. Latentni sukob MUP-a i DORH-a kojeg “službeno nema” koristi se i u posljednjem slučaju anonimne prijave za “ratno profiterstvo” u vezi sa 800.000 njemačkih maraka za riječku kupnju oružja 1991. godine u Sloveniji. Iako je Linić o tome sam nedavno odgovarao na pitanja novinara Novog lista, problem je nastao kad je čuo da će uz trojicu riječkih dužnosnika koji su već ispitani doći red i na njega.
Pa što!? Sve i da je anonimnu prijavu uistinu pisao ravnatelj policije Oliver Grbić, kako tvrdi Linić! Iako će i najzagriženiji hadezeovci intimno teško povjerovati, a još manje naći argumenata da bi povjerovali u to da je Slavko Linić ratni profiter, nije li ipak najnormalnije da institucije sustava odrade svoj posao? Što vrijedi i za HDZ, koji brani MUP. Čemu tolika pompa oko jednog razgovara s policijom, to više ako znamo da imamo neovisno pravosuđe? Karamarku je još jedno lomljenje zubi na esdepeovcima posljednje što odgovara njegovim političkim ambicijama. Tko onda od te pompe oko Linića u sendviču između MUP-a i DORH-a ima koristi?
pod frend mislim na jakovčića naravno