Film 'Papa mora umrijeti' sniman i na Pantovčaku

Jedna je njemačka televizijska kuća uz medijsku i crkvenu euforiju uz ostavku pape Benedikta XVI u tjednu od 25. veljače do 2. ožujka u ranim, udarnim večernjim satima pokazala i film engleskog redatelja Petera Richardsona “Papa mora umrijeti”. Sasvim sam slučajno pogledao taj film za boravka u južnom Tirolu, nedaleko od Brixena koji je njemački papa Ratzinger izuzetno volio, i ostao u podosta velikom čuđenju. Kao prvo, iznenadilo me kada sam već tamo negdje na početku filma vidio prepoznatljive lokacije istarskog Motovuna. Još sam se više začudio kada sam u većem dijelu filma uživao u mahom stradunskim kadrovima našega Dubrovnika, no pomalo sam bio i šokiran kada sam vidio da je dio filma snimljen i u sadašnjim zagrebačkim predsjedničkim dvorima, službenoj rezidenciji hrvatskog predsjednika, dakle u Titovoj vili Zagorje, hvaljenom uratku arhitekta Vjenceslava Richtera. Čuđenje, a možda čak i zaprepaštenje jasno je ako se zna da je film “Papa mora umrijeti” oštra parodija na temu vatikanskih konklava, ali i stalnih špekulacija o vezama Katoličke crkve s mafijom.

Cenzura plakata i reklama

Richardsonov film zbog toga je imao puno problema jer su ga mnogi kritičari ocijenili nepriličnom parodijom na papinstvo koja će i te kako uvrijediti brojne vjernike, ali i jednu suverenu i staru državu. Tako je londonska podzemna željeznica odbila kontroverzne plakate za ovaj eksplozivni film, a bilo je velikih problema s distribucijom u pobožnoj Republici Irskoj, ali čak i u SAD-u. Tri velike sjevernoameričke televizijske kuće nisu htjele reklamirati film koji je bio inspiriran kratkotrajnim pontifikatom Ivana Pavla I. (o kojem je, doduše, bilo riječi i u trećem “Kumu”), ali i aferama oko Vatikanske banke pa su producenti za američko tržište ipak promijenili naziv svoje ne baš bezazlene i opuštajuće komedije iz “Papa mora umrijeti” u “Papa mora na dijetu”. No nije jasno kako je organizator snimanja uspio dobiti dozvole za snimanje filma baš u Titovoj zagrebačkoj vili budući da je po scenariju ta vila služila kao utočište ni manje ni više nego šefu mafije Vittoriju Corelliju. Taj je tipični mafijaš naumio za novoga papu izabrati svog kandidata – kardinala Albinija. No nagluhi i dobrodušni tajnik konklave čuo je da su živopisni i borbeni kardinali u Sikstinskoj kapeli zapravo izabrali Giuseppea Albinisija, a ne Albinija pa je policija u vatikanski dvor iz provincije dovukla podebljeg i maksimalno dobrodušnog svećenika koji voli rock and roll i koji je ni kriv ni dužan postao rimski biskup!? Pošteni Albinisi ubrzo ulazi u pravi rat s moćnicima iz kurije koji švercaju oružje, prodaju ukradenu robu, ne brinu se za siromahe i uništavaju ljude koji su od Vatikanske banke uzeli kredit te zdušno surađuje sa zloglasnim mafijašem Corellijem koji se šepuri po Titovoj rezidenciji i vrlo često hoda po onom prekrasnom i elegantnom stubištu koje tako često vidimo kada neki gosti dolaze k sadašnjem hrvatskom predsjedniku Ivi Josipoviću.

I Benedikt XVI. bio u rezidenciji

U podacima o filmu objavljenim na internetu može se pročitati da je film snimljen 1990. godine za 2,5 milijuna funti na lokacijama u bivšoj Jugoslaviji. Kako je tema filma bila intrigantna, organizatori snimanja filmu su dali neutralan radni naziv u kojem se ne spominju ni papa ni mrtvaci, nego nekakve ribe.

Povijesna je istina da je Titova vila postala rezidencijom hrvatskog predsjednika tek u drugoj polovici 1991. godine nakon raketiranja Banskih dvora. Još 1990. godine o toj se diskretnoj vili govorilo kao o potencijalnom domu za Muzej suvremene umjetnosti s čime se složio i arhitekt Richter. No sasvim je sigurno da se arhitekt Richter nikako ne bi složio i s time da njegova prozračna državnička rezidencija posluži za snimanje filmskih scena o životu mafijaša koji želi (a onda i na filmskom platnu) i postaje izabrani papa i to u filmu koji ismijava cijelu vrhušku Katoličke crkve. Problem je to veći što su tu istu mafijaško-filmsku vilu na Pantovčaku službeno posjetili i papa Ivan Pavao II., ali i Benedikt XVI., a bili su tu i mnogi drugi uglednici poput kineskog i američkog predsjednika. Moćna je ta filmska umjetnost jer film “Papa mora umrijeti” zorno pokazuje da je mali korak od rezidencije predsjednika do mafijaškog orlovskog gnijezda.