Filmovi su partizanski

Ako Hrvatska televizija utorkom podigne svoju gledanost, možda će tobiti zasluga njezina novog filmskog serijala, tj. “ciklusa antifašističkog filma”. Ako joj gledanost utorkom padne, to vjerojatno neće biti pripisano tim filmovima. Bude li pak gledanost ista, ostat će nejasno zbog čega prikazivanje tih filmova. Kao što je i nejasno zašto ih se podvelo pod spomenuti naziv. Jer filmski naslovi koji su najavljivani upućivali su na nekoć poznati žanr, na žanr partizanskog filma. Ali Hrvatska se televizija, odlučna kakva već jest, odlučila filmove iz partizanskih, preimenovati u antifašističke! Da joj se valjda ideološki ne bi zamjerilo što ih daje!? Kao da je bit u imenu.

Da se najavljene filmove htjelo imenovati pravim imenom onda bi ih se nazvalo partizanskim. Što je tu uopće sporno? Vjerojatno ništa, osim HRT-ovog straha. Možda estetika? Pa na HRT-u ima toliko šrota, koliko ni u najgorim partizanskim filmovima. No, važno da je za prikazivanje “antifašističkog filma” nađen pravi povod: dvadeseta obljetnica rušenja Berlinskoga zida! Zaista suvislo i uvjerljivo. Pa “antifašistički film” je neodvojiv od pada Berlinskog zida, jednako kao Vaclav Havel od Bate Živojinovića s partizanskim “šarcem”. Čim je glasoviti zid pao, Veljko Bulajić je odmah počeo snimati “Kozaru” i “Neretvu”...

Namah su počele zujati kamere Hajrudina Krvavca, počelo se snimati “Most” i “Valter brani Sarajevo”. Antifašizam s Berlinskim zidom valjda ima veze koliko i HRT s imenovanjem pravih motiva za prikazivanje spomenutih filmova. Ako je motiv HRT-a bio promicanje svijesti o antifašizmu, moglo se to jasno reći. HRT bi se i time samo uklopio u ideološki trend kojim se u dijelu hrvatskog društva nekritički promiče antifašizam, a vezan je uz tvrdnju da “bez hrvatskog antifašizma ne bilo ni današnje Hrvatske”. Ali HRT se valjda plaši da ne sruši dojam “javne televizije”, da ne izazove mrzovolju ako filmove koje prikazuje, i kani prikazati, nazove pravim imenom. Valjda se šefovima HRT-a činilo da će sve proći s manje prijepora i loše volje, ne nazovu li filmove partizanskim. Pa su se odlučili za eufemizam – “antifašistički film”.

Kao da partizani nisu bili antifašisti. Valjda drže da izbor njihova naziva pokriva i sam Ustav. Jer, kanda se računalo, ako se antifašizam u Ustavu spominje vezan uz utemeljenje Hrvatske, onda će ga i onaj dio Hrvatske koji ne trpi riječ “partizanski” lakše progutati. Spominjanje je antifašizma u preambuli hrvatskog Ustava činjenica, za koju se tvrdi da je odredila sudbinu Hrvatske. Kao, bez antifašizma ne bi bilo Hrvatske! Svaka čast istinskim antifašistima, ljudima koji su se iz ideala suprostavili fašizmu i pred tom perverzijom ljudskosti branili slobodu, pravdu i demokraciju, no nisu svi hrvatski antifašisti bili humanisti. Niti je istina da “bez njih ne bilo Hrvatske”. Da nije bilo voljnih i kuražnih, da nije bilo Hrvatske vojske i njezine pobjede nad novovjekom fašističkom inačicom s europskog jugoistoka, ne bi bilo ni današnje Hrvatske.

Pa i Bosna i Hercegovina je u Drugom svjetskom ratu imala partizane i antifašiste. I?! Ima li danas stoga BiH?! Ne bi bilo ni Hrvatske da nije u ratu pobijedila. Hrvatska televizija kao svoj glavni motiv za prikaz partizanskih ratnih – kojih ima i katastrofalnih i izvrsnih – spominje “veliki interes gledatelja”. Možda on i postoji. Ali sigurno nije i jedini. Ako je cilj promicanje antifašističkih vrijednosti, onda se to moglo i javno reći. Jednako, kao i reći da se zbog toga kani prikazivati partizanske, a ne “antifašističke filmove”, pa tko voli, neka gleda. Umjesto toga, mulja se, a sve najavljeno su partizanski filmovi snimljeni na prostoru bivše Jugoslavije. Europskih pak filmova iste tematike nigdje. Čemu onda petljanje s “antifašističkim filmom” i s Berlinskim zidom?