Gafovi Polančeca i Šukera

Kažite onome tko vam je sastavio to pitanje da nema pojma!”, drznuo se protekloga četvrtka uzvratiti podpredsjednik Vlade i ministar gospodarstva Damir Polančec kolegi dopisniku na pitanje o planu preustroja brodogradnje. Kolega je, za razliku od Polančeca, ekonomist, a prije Bruxellesa, iz kojega izvještava već osam godina, bavio se gospodarskim pitanjima; kada je riječ o poznavanju i razumijevanju Europske unije, Polančec je za njega pikzibner.

Da je takvu uvredu izustio pred širim novinarskim skupom, Međunarodna novinarska federacija uputila bi premijeru Ivi Sanaderu oštar prosvjed, a o Polančecovu bi izgredu izvijestila i europske ustanove. Da je riječ o nižerangiranu službeniku, takvim bi ponašanjem osramotio samo svoje roditelje koji su ga bez “kinderstube” pustili u svijet. Ovako, osramotio je i premijera koji ga je imenovao i zemlju koju predstavlja.

No, Polančeca smo pred sjedištem Europske komisije, gdje se toga jutra bio sastao s europskom povjerenicom za tržišno natjecanje Neelie Kroes, dočekali samo mi hrvatski dopisnici, i to zahvaljujući gafu ministra novčarstva Ivana Šukera, koji nam se dan prije izlanuo da Polančec u Bruxelles donosi planove preustroja brodogradilišta. Sastanak je, po svemu sudeći, trebao biti tajan, pa su nas diplomati, nakon naših upornih poziva, na “kratku izjavu” pozvali tek sat unaprijed, s obrazloženjem da su im tek tada iz Zagreba poslali Polančecov itinerar. U uredu Kroesina glasnogovornika nisu, pak, pojma imali da im se šefica sastaje s potpredsjednikom vlade kandidatske zemlje!

Čemu tolika tajnovitost da ni čuvar državne blagajne, iz koje brodogradilišta godišnje grabe više od milijardu eura, nije znao što Polančec nosi u Bruxelles? Šuker nas je, naime, bio uvjeravao da su u potpredsjednikovoj torbi gotovi planovi za svako od šest brodogradilišta, dok je, prema Polančecu, riječ bila tek o razgovoru koji bi trebao pomoći da se ti planovi dovrše.

Obvezu preustroja brodogradilišta Hrvatska je preuzela još potpisom na Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, u kojemu je dobila i rok – 31. ožujka 2004. No, niti je Račanova vlada prstom maknula niti se prva Sanaderova vlada potrudila u četiri godine svojega mandata na tome polju išta učiniti; kao da su brodogradilišta posve nebitna za hrvatsko gospodarstvo! Osim što pružaju priliku da se pojedinci bliski vlasti na njima prijevarama obogate otimajući novac poreznih obveznika.

Očito je da bi i ova vlada pustila da sve teče u propast, da Europska komisija nije proljetos jasno poručila: “Dostavite nam te planove do lipnja ili zaboravite na ulazak u EU u doglednoj budućnosti!” Pa su se naši kampanjci konačno odlučili nešto na brzinu sklepati. Koliko su to kvalitetno učinili, pokazala je domaća Agencija za tržišno natjecanje, koja je planove odbacila prije no što se Vlada njima stigla osramotiti u Bruxellesu; Polančecov drski ispad pokazuje da ni razgovor s Kroesovom o “dorađenim” planovima nije bio ugodan.

Tijekom pristupnih pregovora kandidatska zemlja nema mnogo manevarskoga prostora: želi li postati dio kluba, mora prihvatiti njegova pravila. Svakoj se zemlji, međutim, dopusti poneki izuzetak kada je riječ o područjima za koja dokaže da su joj životno važna. EK tada stane uz nju i brani njezine interese pred zemljama članicama. Za Hrvatsku je jedno od takvih područja svakako brodogradnja. No, način na koji su se vlade prema njoj do sada odnosile ne pruža ni EK-u mnogo argumenata da hrvatsku brodogradnju ozbiljno shvati.