Gay parada na ulicama 
ili Tadić u HNK? Birajte

Sve dok kamenje ne poleti u nečiju glavu, rasprava ima smisla, a čim se čuje prvi krik, vrijeme je za policiju, inače imamo Divlji zapad. Dakle, nema argumenta kojim se može braniti nasilje na Prideu u Splitu premda ima argumenata koji razobličavaju inscenaciju jer medijska je intonacija bila savršena, a huškački medijski pothvat uglavnom odrađen preko portala po uzoru na Facebook revoluciju. Ukupan udruženi medijsko-politički pothvat nije ništa drugo nego odmazda HDZ-u koji se usudio završiti pregovore s Unijom t Crkvi zbog dva predivna dana s papom. Sve drugo samo je zanatski odrađen posao!

Čovjek bi očekivao da je nacija naučila da o Bleiburgu ne može razgovarati s ustaškom kapom na glavi; što više ustaških kapa na Bleiburgu, to kasnije počinje diskusija o meritumu, a to je partizanski pokolj! Slično vrijedi i tu: seksualna orijentacija svakog pojedinaca najdublje je intimno pitanje. Na svako opredjeljenje čovjek ima pravo, država mu ga je dužna osigurati, problem nastaje kad od najintimnije stvari želite uređivati javnu stvar. Kad želite da vaš stav, premda manjinski, postane poželjan društveni odabir! No, kao i kod ustaške kape, svaka se diskusija odgađa onog trenutka kad poleti prvi kamen. I sva se sućut i sve razumijevanje slijeva prema onome tko maramicom briše razbijenu lubanju. U splitskom slučaju primarni je problem medijsko-politička inscenacija.

Tvrdilo se da je policija bila posve ravnodušna, a mediji su tako inzistirali na tome da je ispalo da je prvi policajac bio u Makarskoj, a da među gay prosvjednicima bilo 125 mrtvih i triput više ranjenih. Istina je da je nekoliko ljudi ozlijeđeno, nitko od gay prosvjednika, uhićeno je gotovo 150 ljudi, podignuto nekoliko desetaka kaznenih prijava. U Facebook revoluciji u Zagrebu policija nikog nije niti pipnula, ali mediji su tvrdili da postupa brutalno! Jer im je to odgovaralo ideološki – premda je uhićeno 150 ljudi, mediji tvrde da je u Splitu policija bila svilena! Dakle, mediji su ti koji po ideološkoj matrici određuju koga treba prebiti!

Split je grad mržnje, klicali su mediji, Crkva je huškačka organizacija, tvrdili su drugi, mržnja je na rivu izašla iz sakristije, rigali su vatru medijski specijalci, morali smo čekati da se oglasi izvjestitelj Parlamenta EU Hannes Swoboda da čujemo da “takvih izgreda imamo i u drugim zemljama” i da bi “bilo nepošteno da se spriječi Hrvatskoj da se pridruži EU”. Naime, sastavni dio udruženog pothvata bio bi ne samo napasti Crkvu i papu što je narodu poručila da dijete ima pravo na oca i majku, već i zauzdati ulazak u Uniju.

Ako organizatori prosvjeda protiv gay parade nisu računali da će mediji skočiti na njih, da će se angažirati niz nevladinih udruga i da će, umjesto notorne Britanije, reagirati njen vanjskopolitički klon Nizozemska, onda oni ništa ne razumiju!

Naravno, mi sad možemo pitati tko financira nevladine udruge, mi možemo poput Izraela tražiti od naših službi podatke koje je Mossad dao na tu temu Knessetu, naravno mi se možemo pitati kakve kukavice imamo od političara kad je Swoboda najhrabriji hrvatski političar! Mi možemo svašta pitati, ali ništa ne možemo one sekunde kad prvi kamen poleti u nečiju glavu! I dok se ta afera nije niti slegla, stiže nova! Josipović i Vesna Pusić zovu Tadića i čelnike regije na proslavu Dana nezavisnosti!

Nije dosta da su izmiješali slavne datume, a proslave ubili onda kad je zajedljivi Škrabalo ukinuo 30. svibnja; nije dosta da je Tadić svakih nekoliko mjeseci ovdje redovito s nekom podvalom, nego ga sad zovemo i na naš sveti dan. Premda kao sljednik agresorske države nije donio ni dokumentaciju vukovarske bolnice ni informacije o više od tisuću nestalih niti je vratio opljačkano blago! Ni jednu riječ nije rekao kad je matica Srpska ovih dana zapisala da su Gundulić i Držić srpski pisci! Kad smo se pobojali da će nam Tadić uništiti i onu mrvicu ponosa i slave koja je ostala nakon Škrabalova buldožera, slijedila je beogradska šamarčina. Tadić poručuje da neće doći jer se obećao Pupovčevu SNV-u, na čiji poziv stiže u Jadovno, stratište ustaških žrtava.

Nije, dakle, stvar otkazana jer je prekasno za organizaciju, kako se pravi Josipović, nego ih je Tadić odbio! Tadić deseti put šalje poruku slijepoj hrvatskoj ljevici: draga Vesna i dragi Ivo, ja vam nisam jugoslaven, ja sam Srbin, smisao moje suradnje u regiji nije europeizacija tog prostora, već utvrđivanje srpskih interesa. Moj je zadatak širiti i ohrabrivati srpsku zajednicu, ali u – srpstvu! Koliko još poniženja moramo doživjeti da i zadnji ljevičar ovdje shvati tko je Tadić, što je srpstvo i što je njemu regija?