Gay udruge u Širokom i Grudama

SUB 8.5.
Reci, ogledalce, tko je naj na svijetu!? Ti, neprispodobiva Jadranka Kosor!

Naslov moje kolumne od petka “Manekeni Jaca, Ivo i Slaven” uvrijedio je premijerku. Jer, napisao sam prava imena predsjednika države i nogometnog izbornika i hipokoristik njezina imena. Ne znam otkad su to hipokoristici uvredljivi i nepoćudni. Premda, mora se priznati, u “Jaci” ima malo podrugljivosti, ali i izraza simpatije, slično kao i u “barba Luki” za Luku Bebića. Ali su zato izrazito negativni nazivi “kuhana noga” ili “smrznuta lignja” za Ivu Josipovića, koje sam također rabio. Svemu je krivo premijerkino izigravanje svetice u javnosti. Kad bi, na primjer, gospođa Kosor usporedila javnu nepriličnost iz uporabe “Jace” s nepriličnošću njezina sramotnog dugogodišnjeg njegovanja kulta ličnosti Ive Sanadera – inače mu je krsno ime Ivica! – od kojega je i naslijedila svetačku aureolu i gard nedodirljivosti, poštenje bi je obvezivalo da se na bezazlene preinake svoga imena ne osvrće. Ali njoj očito nije stalo da je upamte po ublažavanju nevolja koje sve teže pogađaju stanovništvo otkad je došla na vlast. Važno joj je jedino da svaki dan kad ogledalu javnosti postavi pitanje: – Reci, ogledalce, tko je najljepši, najpametniji i najuspješniji na svijetu!? – dobije odgovor: – Ti, neprispodobiva Jadranka Kosor. I takvu zvati – Jaca!? Ajme!!!

NED 9.5.
Tadić će svojim hrvatskim gostima moći pokazati kame Europejca Draže

Kad Ivo Josipović i Jadranka Kosor pohode Beograd, njihov će domaćin, predsjednik Tadić, imati ponudu za svoje goste raskošniju nego dosad. Moći će ih odvesti u Vojni muzej koji je na novoj stalnoj izložbi s tematikom iz Drugoga svjetskoga rata mnogo prostora posvetio četničkom vođi Draži Mihailoviću. – Vidite – moći će im reći Tadić – ovo je kama kojom su Dražini vojnici klali vas Hrvate u Drugom svjetskom ratu te njihovi nasljednici u Miloševićevoj agresiji na Hrvatsku. Ispred iduće vitrine reći će: – Ovo su uniforme i simboli koji su vašem narodu i četrdesetih i devedesetih godina ostali u neizbrisivoj uspomeni. Josipović i Kosor mogli bi mu odgovoriti: – Nismo ni sumnjali da će u Srbiji pod Vašim vodstvom punom jačinom zasvijetliti lik Europejca Draže Mihailovića, a mi u Hrvatskoj znat ćemo obuzdati protivnike hrvatskoga mazohizma, poklonstva vlastitu krvniku i ovisnosti o srpskoj zločinačkoj superiornosti te protivnike drugih europskih vrijednosti koje će nas sutra s Vašom zemljom činiti pripadnicima europske obitelji naroda. Poslije muzeja, završni čin gostovanja Josipovića i J. Kosor mogla bi biti večera koju će Tadić za njih prirediti na okupiranoj Šarengradskoj adi kao znak hrvatsko-srpskog prijateljstva!

PON 10.5.
Tko najviše sliči Castru i diktatorima 20. stoljeća? Drug Profit!

Šikljanju nafte u more u Meksičkom zaljevu Castro daje ideološki predznak te optužuje neobuzdani kapitalizam i korporacije. Ali sjećamo se černobilske katastrofe koja nije bila kapitalistička... Čini se da je smrt Zemlje ulog u opstanak komercijalnoga i potrošačkoga mita koji je potisnuo sve svjetonazore, morale, religije. Na vrhu hijerarhije vrijednosti sjedi drug Profit koji sliči diktatorima 20. stoljeća, pa i Castru. U slijepoj poslušnosti za njega se ubija, njegovi naumi i želje nemaju pogovora, sve može biti uništeno da bi se zadovoljili njegovi suludi prohtjevi. I dok se svijest o čovjeku suzuje, šire se čovjekove potrebe i rastu grandioznosti (enormne količine novih proizvoda, korporacije, globalizacija, divovski savezi poput EU...) u kojima nestaju i on i njegove nacionalne i tradicijske posebnosti te izvornost elementarnoga opstanka. Primjer su brojke u svjetskim vijestima – neprekidno se govori o stotinama i tisućama milijardi dolara koje su uzrokovale recesiju, o desecima milijardi dolara potrebnih za spas nekih industrija i zemalja, o desecima milijardi dolara dobiti ili imetka najbogatijih ljudi svijeta. Pa kao što je u iracionalnoj utrci za milijardama profita prošikljala svjetska kriza, tako šiklja nafta u more Meksičkoga zaljeva.

UTO 11.5.
Po bivšem su guverneru HNB-a Hrvati na razini statističke pogreške

Hrvatska nije povijesna trajnost nego slučajnost. Ne bi je bilo da nije bilo ovoga ili onoga stjecaja okolnosti. O okolnostima će joj ovisiti i budućnost. Dok običan čovjek stoljećima svoje hrvatsko tlo, jezik i nacionalne tradicije osjeća kao svoj neupitan zavičaj, elite opstojnost zavičaja stalno uvjetuju i o koječemu drže ovisnim. U izvještajima s proslava obljetnice pobjede antifašizma govori se o toj pobjedi kao “temelju hrvatske državnosti” te Hrvatske bez nje ne bi bilo itd. Slično će, u potaji, govoriti i ustaški nostalgičari – temelj je hrvatske državnosti Pavelićeva NDH. A što je s temeljima sagrađenima prije više od tisuću godina i traju stoljećima? Valjda bez njih Hrvatske ne bi bilo. Nedavno je bivši guverner HNB-a Marko Škreb, koji je strancima otvorio vrata za pljačku hrvatskoga bankarskoga kapitala, za što je obilno nagrađen, rekao kako si Hrvati pridaju preveliko značenje iako su brojčano na razini statističke pogreške, pa kao pogreška mogu biti eliminirani! To nepojmljivo podcjenjivanje svoje države razmahalo se poslije 2000., uz obilje izjava i novinskih naslova u stilu – bez Europe smo nitko i ništa. Rekao bih – nitko je i ništa onaj tko o svojoj zemlji tako govori.

SRI 12.5.
Grabežljivcima Mamićeva tipa klubovi su tržnica za bogaćenje

Po tradiciji – Dinamo je opet prvak, a ozračje više pogrebno nego slavljeničko. Pod naslovom “Umro je hrvatski nogomet” čitamo tekst politologa prof. dr. Dražena Lalića. Za oko mi je zapela rečenica: “Sve se dobro i sjećanja vrijedno u tuzemnom balunu za mene zapravo zbilo još devedesetih”. Da, tih smo godina još držali do sebe. Podosta je klubova još čuvalo mitsku privlačnost te igre i svojih imena. Bilo je i sjajnih pobjeda u europskim kupovima. Nogometom još nisu bili zavladali grabežljivci Mamićeva tipa kojima klubovi služe kao tržnica za bogaćenje. Još na čelu HNS-a nije bilo samodršca Markovića (koji će se, dok Hrvatska na SP-u gubi, hvaliti kako je doručkovao sa šefom Fife Blatterom). Ćirina je reprezentacija još igrala s krilima nacionalnoga zanosa i ponosa. U politici još nije bilo počelo hrvatsko samoporicanje u sluganskom poklonstvu EU, još nijedna banka ili strateška tvrtka nije bila u većinskom stranom vlasništvu, još Carla del Ponte nije bila vladarica Hrvatske... Koliko kao Hrvatska i kao hrvatski nogomet danas značimo? Onoliko koliko europski profiteri izvuku dobiti iz Lijepe naše i koliko uspjesima europskih klubova pridonesu hrvatski igrači koje, poput Livaje, sada kupuju (otimaju) već kao maloljetnike!

ČET 13.5.
Ako se osnuju uz pomoć ljevice, bilo bi na korist i Hrvatima u BiH

Pred povijesnom je odlukom biračka sudbina Hrvata u dijaspori, posebno u BiH. Gay udruge boje se da bi SDP mogao odustati od zahtjeva da homoseksualci budu zaštićeni u Ustavu ako HDZ popusti u glasovanju dijaspore. Eto drame uoči ustavnih promjena kojima se glača odijelo za EU. Drama se prenosi i u Bruxelles. Euro, na koji je zinuo vučji čopor s Wall Streeta, jedva je spašen, Europa se trese od dužničke krize, poslije Grčke u kojoj nemiri ne prestaju, na koljenima bi mogle biti i druge zemlje, a pred novinarima su za šefa hrvatske oporbe Milanovića i domaćina u EU Swobodu, osim stare fikcije zvane topnički dnevnici, glavne teme u Hrvatskoj – pederi i Hercegovci! U usporedbi s europskim financijskim dramama stanje je u Hrvatskoj idilično. Istina, Hercegovci bi mogli biti uvrijeđeni što ih se u stranačkoj trgovini mjeri s homoseksualcima, ali ni homoseksualcima nije svejedno što su na istoj vagi. Možda nije kasno za rješenje na korist i pederima i Hrvatima u BiH – neka gay udruge uz pomoć ljevice osnuju podružnice u Mostaru, Širokom Brijegu, Grudama... Tada bi se drukčije govorilo o glasovanju Hrvata izvan Hrvatske. Bio bi to i znak prvoga političkog uspjeha hrvatske socijaldemokracije u dijaspori!


PET 14.5.
Hrvatski počasni doktori dominantne su ličnosti patuljastih učinaka

Ivi je Josipoviću dodijeljen počasni doktorat Ruskoga državnog sveučilišta “Immanuel Kant” u Kalinjingradu. Čega je to znak? Da je društvenim elitama osoba važnija od sadržaja njezina rada. Po čemu je to hrvatski predsjednik zaslužio visoku počast, a ne samo da još ništa nije učinio niti je učiniti mogao nego je život u zemlji kojoj je na čelu sve lošiji? Ili – koje opipljive uspjehe Hrvatske možete pripisati desetogodišnjoj vladavini Stipe Mesića? Nema ih. Točnije – prema pokazateljima u gospodarstvu, po (ne)zaposlenosti, standardu, vanjskom dugu, zadržavanju stručnjaka u zemlji... stanje je bilo bolje na početku nego na kraju njegovih mandata. Pa ipak, svih tih deset godina ime mu je odjekivalo jače nego ime bilo kojeg drugoga političara, a u svijetu su mu priređivali kraljevske počasti. Mesić, a i Račan i Sanader, uspijevali su kudikamo više proizvoditi svoje “ja” nego što je Hrvatska uspijevala proizvoditi konkurentnu robu, a tako će biti i sa sadašnjim predsjednikom i premijerkom. Kolonijalni položaj Lijepe naše, u kojem je djelotvornost političara ograničena diktatima stranih profitera i političkih gazda pogoduje potpunoj dominaciji ličnosti vladajućih hrvatskih političara nad njihovim patuljastim učincima. Tako oni jedva i jesu nešto drugo doli – počasni doktori.