Da li je sloboda govora koja je dobila prvi amandman u američkom Ustavu izgubila smisao u vremenima kad službeni Washington zna gotovo sve tajne svojih građana ali i šire? Što je privatnost i da li je njena dragocjenost rudiment nedavne prošlosti bez tehnoloških pomagala za špijuniranje svega potrebnoga i nepotrebnoga? Edward Snowden je svijetu otkrio ono o čemu su građani Amerike, ali i zapadnoga svijeta međusobno šaputali, a to je da Nacionalna sigurnosna agencija nadzire sve, može slušati sve pozive, čitati elektronsku poštu, ulaziti na zatvorene sjednice Vijeća sigurnosti, gledati s kime supruga britanskog veleposlanika u New Yorku pije čaj i onda sve to pohraniti i iskoristiti kad im zatreba.
I sve to pod opravdanjem da čuvaju Ameriku i svijet od terorizma! Je li to sve skupa pretjerano? Sigurno da jest jer ne samo da je došao kraj očekivanju građana da će njihova komunikacija ostati privatna, nego će takvo djelovanje svih mogućih tajnih službi utjecati na promjenu Amerike i njenog naroda, a potom će se to reflektirati i na veliku većinu svijeta povezanih s tom zemljom. Osobna sloboda, pravo na privatnost, na svoje ljudske tajne, na odabir prijatelja, na ljubav i intimnost najosnovnija su ljudska prava koja prisluškivanjima NSA i drugih agencija postaju \"jedni od podataka državne uprave\".
Gubitak očekivane privatnosti u komunikaciji je gubitak nečeg osobnog i intimnog, a to će imati šire implikacije na ponašanje ljudi . Svi bi mogli početi sumnjati jedni na druge, na dužnosnike, policiju, paziti što govore i pišu, a to je komunistički mentalitet koji smo mi u Hrvatskoj već doživjeli i vjerovali da se ne može ponoviti. Ima li povratka , tko može zaustaviti galopirajući udar na privatnost ?
Nat Hentoff, poznati povjesničar i kolumnist, građanski liberal u 88. godini života naglašava da su se mediji i Kongres ipak probudili u određenoj mjeri i počinju shvaćati \"da postoje određene ustavne slobode i prava koja su Amerikance uvijek razlikovale od drugih ljudi u svijetu a to je bila njihova privatnost\".
U Americi su najbrže otkrivane političke afere, utaje poreza i kriminalne radnje, ali se privatnost građana čuvala i poštivala. Hentoff upozorava da prekomjerni nadzor države krši i četvrti amandman američkog ustava u kojem stoji \"pravo ljudi da budu sigurni u svojim domovima kao i njihovi dokumenti i osobne stvari od nerazumnih pretraživanja, napada i oduzimanja\" te to vidi kao državnu prijetnju slobodi govora. Za posljedicu građani će biti sve više zabrinuti, neće govoriti ono što misle nego što je \"potrebno\" kazati u određenom trenutku, doći će do ograničavajuće slobode izražavanja i na kraju do autocenzure koja je smrt za demokraciju. Ako nemamo slobodu govora moramo se bojati, a to je zakidanje vitalnog dijela onoga što znači biti ljudsko biće koje je slobodno.
U demokraciji su dužnosnici odgovorni samo građanima. Njih narod bira i oni nisu šefovi nego obnašaju poslove koji su im povjereni i odgovorni su za narod i državu. Kroz nadzor nad svime što građani rade a oni pak ne znaju čime se sve služe dužnosnici, dolazi do opasne, izobličene situacije. Prestaju, naime odgovarati građanima jer kontroliraju njihovu privatnost, znaju što oni misle, što planiraju, kako razmišljaju. Što građani mogu učiniti ako oni koji su postavljeni da upravljaju državom nemaju poštovanja prema njima i zapravo ih ponižavaju špijunirajući svaki njihov korak? Još opasnije je kad politika kaže: \"Ako ne radiš ništa loše, što se onda bojiš nadzora?\" Ovo je udar na osjećaj sigurnosti i stabilnosti, potpuno ukidanje osobne slobode koju zamjenjuje strah. Terorizam vjerojatno nikad neće nestati, prijetnja Al Qaide je stvarna i njihova mreža raste. Nitko normalan ne predlaže da se borba protiv njih zaustavi, ali kao što je potreban oprez s njima tako je potrebna i provjera i stalna kontrola onih koji vode američke ali i obavještajne službe drugih demokratskih zemalja. Ti ljudi trebaju biti upućeni da poštuju ustavna prava. Mora postojati netko tko će nadzirati da li oni to razumiju i primjenjuju!
Sigurno bi slavni J. Edgar Hoover koji je punih 48 godina bio direktor FBI-a ( od 1924 do 1972.) bio ljubomoran da zna koju sve tehnologiju ima NSA. U njegovo vrijeme privatnost je još bila svetinja.