Generali se doimaju kao antipodi Milanoviću i Čačiću

Oslobađajuća presuda generalima poticajno je djelovala na Hrvatsku. Još od Oluje Hrvatska ne pamti većega nacionalnog zanosa. No, dolazak Ante Gotovine i Mladena Markača podsjetio je i na nacionalnu traumu glede njihova odlaska u Haag. Bilo je to ujedno i prisjećanje na sve one koji su im podmetali, podvaljivali i pakirali. Takvi su se danas primirili, povukli i ušutjeli, ali vjerojatno samo dok ne prođe nacionalna euforija. Čim se ona malo stiša, opet će oni postati javni. Njihova je zadaća ujedno i njihov životni poziv. Tajno skupljaju hrvatske mane da bi ih potom prefarbali, javno preuveličali i skupo prodali. Jedan je novinski pokvarenjak domaćoj javnosti pokušao prodati podvalu da je general Gotovina zapravo kriminalac koji je u Francuskoj okrivljen za pljačku dragulja. Optužba je bila naravno lažna i neutemeljena, ali besramnik se za laž nikada nije ispričao i besramno nastavio pisati kao da se ništa nije dogodilo. Neke su nevladine udruge i neki novinari nekoć protiv generala radili nečasne pa i prljave poslove. U biti protuhrvatske.

Nakon haaškoga pravorijeka hrvatski kramari kriju svoj bofl. Više javno ne hvale svoje antihrvatske štrace. Svi su ovdašnji politički kramari ušutjeli, zabezeknuti neočekivanom presudom. Očekivali su zadovoljštinu, da konačnom presudom budu “nagrađeni za svoj rad”, ali su im očekivanja nenadano srušena. Presuda suca Theodora Merona izazvala je hrvatsko pučko oduševljenje i doušničko zaprepaštenje. Kada se poslije povratka generala na slobodu prisjetimo što su sve činili antihrvatske uhode, podmetači, žbirovi i podvaljivači da bi generali dospjeli na robiju, onda se može tek iznova rezignirati, ustvrditi da je u Hrvatskoj izdaja “narodni običaj”.

Generali se nakon povratka doimaju ne kao napuhani i umišljeni ratnici, nego kao smjerni i skromni ljudi, pa i kao antipodi Zoranu Milanoviću i Radimiru Čačiću. Blagost, skromnost i razložnost koju šire potaknuli su u zemlji raspoloženje suprotno tjeskobi koja je u Hrvatskoj vladala do njihova povratka.

Sve što generali šire sasvim je suprotno onome što u Hrvatskoj postoji i što čini te odašilje većina političara. Vlast nikako da nas uvjeri u svoju sposobnost, a oporba da može biti bolja od vlasti. I jednima i drugima generalska bi potpora dobrodošla i bila moguće jamstvo za simpatije puka tako oduševljenoga generalima. Neuvjerljivo bi bilo da se general Gotovina kao nacionalni heroj uključi u HDZ, a još neuvjerljivije da se približi SDP-u. Premda je u zatvoru očito doživio osobnu katarzu i potrebu da drugima oprosti, ipak ne bi bilo prilično da postane blizak stranci čiji su ga moćnici svojedobno progonili, uhapsili i izručili Haaškome sudu.

Svi se sjećamo Akcijskoga plana Ive Sanadera, koji je tada rekao da “Hrvatska ne može biti nečiji talac, ma tko to bio”. General Gotovina eventualnim približavanjem HDZ-u ništa ne bi dobio, samo bi izgubio. Njegovo zbližavanje s vladajućima bilo bi možda još i neuvjerljivije jer su svjetonazorski daleki i strani. Uopće, ulazak generala Gotovine i Markača u politiku samo bi škodio njihovoj karizmi, a pitanje je i kako bi nakon nekog vremena naša ćudljivost gledala i na njih. Jer kod nas se raspoloženje vrlo brzo mijenja. Oduševljenje se lako može pretvoriti u razočarenje. Kada se Gotovinu lovilo, rastao je i broj onih, ne samo uza Sanadera, nego i puno šire od njega, koji su podlegli javnome uvjeravanju politike i dijela medija, da je lov na generala ispravan i nužan. Večernji list nikada nije dijelio te stavove glede generala. Uprkos svim novinarskim razlikama u Večernjem listu je ipak vladalo prešutno uvjerenje da su generali nevini.

Dok se pakirala optužnica hrvatskim generalima, iznova smo se imali priliku osvjedočiti da je izdaja u Hrvatskoj stari i unosni posao. Sada se pak uvjeravamo da, kao što se i očekivalo, nema kajanja generalskih potkazivača. Dapače. Oni čekaju sljedeću priliku za novu dobru zaradu i prodaju hrvatskih interesa. Odvajkada se trgovalo Hrvatskom i od njezine se prodaje dobro živjelo. Nije domoljubni i zdvojni Matoš tek tako spominjao hrvatske Jude uvijek spremne prodati Hrvatsku za strane škude. Jer, od antihrvatstva i od izdaje u Hrvatskoj se uvijek dobro živjelo.