Ni kuna viška ne smije biti u blagajni ugostitelja jer strogi odredi ravnateljice Porezne uprave Nade Čavlović Smiljanec odmah zatvaraju kafić. To je jedini način, kaže, da se uvede red. Nema izgovora “zabunio sam se, preračunao, gost mi je ostavio...” Bez obzira i na razmjernost kao europski standard za državnu represiju, zbog kune viška nije dovoljno platiti kaznu, već je nužno i kafić zatvoriti. Ukrao si, ode ruka. Radi reda! Nema veze ako vlasnik propadne, a konobari ostanu bez posla. Porezni zakoni moraju se poštovati. Do nemilosrdnosti.
Govoreći pak u Jutarnjem listu o Linićevu Zakonu o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, Čavlović Smiljanec kaže: “Dovoditi u pitanje ustavnost tog zakona znači gurati sva ta poduzeća prema stečaju”. Nije Ustav porezni zakon da se svako njegovo slovo mora poštovati. Sada je princip: bolje i loš Linićev zakon nego red. A Ustav, ispada, ne vrijedi ni kune. Linić kaže da suci nisu “svete krave”, ali zato njegovi zakoni očito jesu. Ali, s razlogom! Dovoljno je prisjetiti se, kako je istaknula ministrova pomoćnica, da je sporni Zakon o predstečajnoj nagodbi Ministarstvo financija pripremalo godinu dana, prošao je sva tijela i dva saborska čitanja prije nego su ga zastupnici podržali. Komu to nije jamstvo kvalitete!? Zar bi zakon koji su pripremili Linićevi ljudi, a kontrolirao ga odbor koji vodi Ingrid Antičević Marinović, bio sporan!? Samo politički nepismeni ne uočavaju da su na njemu radile dvije različite vlasti, izvršna i zakonodavna, ljute konkurencije. Te ga usvojile mudre glave u Saboru koje nikad ne bi podlegle tuđem stavu pa i da dolazi od Linića. I konačno, zar netko misli da bi pokraj beskompromisne Antičević Marinović moglo proći išta sporno, kamoli protuustavno, sve i da dolazi u formi jedine slamke spasa za nelikvidno gospodarstvo?
Sudeći po tomu da novinar nije imao potpitanja za Čavlović Smiljanec, a i po većini komentara, Linićev je zakon genijalan. Jer, to što traže mane zakonu pa ga u deset mjeseci pokušavaju srušiti s već tri prijedloga za ocjenu ustavnosti, a i sudac Kolakušić sa svojim zahtjevom, ne znači da zakon ima mana. Premda, i to je jedan od zakona kakve Sabor više ne smije donositi nakon upozorenja Ustavnog suda prije šest mjeseci, jer je stupio na snagu danom objave, a mora barem dan kasnije. I to govori koliko je to važan propis. Međutim, iako je Ministarstvo financija godinu dana radilo na 93 članka tog zakona, u deset mjeseci dvaput je izmijenjen, prvi put već nakon dva mjeseca uredbom Vlade od čak 40 članaka, a šest mjeseci kasnije zakonskim izmjenama i dopunama u 64 odredbe.
Zanimljiva su obrazloženja tih izmjena u kontekstu Linićeve grmljavine kad se sudac usudio posumnjati u ustavnost pojedinih odredbi i ravnopravnost vjerovnika. Vlada je donošenje uredbe obrazložila: “...uočeno je da pojedine odredbe zakona ne uređuju jasno i nedvojbeno prava vjerovnika...”. Dok se prije mjesec dana obrazlagalo da se pravna sigurnost može postići isključivo dopunom zakonskog teksta jer su u postupcima predstečajnih nagodbi uočeni “nedostaci i dvosmislena tumačenja”. Što se ravnopravnosti vjerovnika tiče, istaknuto je da to “može imati i ustavnopravni značaj”. Tada Liniću nije smetalo ustavnopravno zanovijetanje. Nije grmio na Vladu i Sabor kao na suca, već je udahnuo i prešutio, čuvajući jedinstvo vlasti.
Naravno da je zlonamjeran ili budala onaj tko ne želi isto što i ministar Linić sa svojim zakonima, ali i put do pakla, kažu, popločen je dobrim namjerama.