Glas vapijućeg u pustinji

Kao znak, uglavnom uzaludnih, upozorenja i opomena uobičajio se izraz: Glas vapijućeg u pustinji! Izravno se to povezuje s Evanđeljem današnje druge nedjelje došašća, u kojem je riječ o Ivanu Krstitelju. On se sav posvetio pokazivanju Isusa kao obećanog Mesije.

Pritom citira proroka Izaiju: "Ovo je uistinu onaj o kom proreče Izaija prorok: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!" Evanđelist je, međutim, Izaijin navod neznatno izmijenio. Izvorno on glasi: "Glas viče: Pripravite Jahvi put kroz pustinju. Poravnajte u stepi stazu Bogu našemu..." (Iz 40,3). Nije, dakle, glas u pustinji, nego je riječ o putu kroz pustinju. A to donekle mijenja i poslovicu, ali i naglasak koji nudi ovaj biblijski navod.

Pustinja je, naime, u iskustvu Židova bila uobičajena stvarnost. I sam je Jeruzalem djelomično bio okružen pustinjom. Putove koji su vodili prema njemu, posebno s istoka, često su znala zamesti i cijela brda pijeska pa su se putnici gubili. Zbog toga je bilo uobičajeno da se za putovanja neke važne osobe ili pak prolaska vojske pred njima pošalju vodiči i radnici koji bi taj provizorni put popravljali i činili prohodnim.

To se gotovo redovito činilo prigodom blagdana Pashe ne bi li se hodočasnicima, posebice onima iz dijaspore, osiguralo nesmetano i sigurno putovanje. Krstitelj je, očito, imao to na pameti. Nije, dakle, bila riječ o uzaludnosti nastojanja, o glasu koji uzalud tutnji pustinjom, nego o preuzimanju odgovornosti za sigurno putovanje. Ipak, i u starozavjetnom i u novozavjetnom tekstu riječ je o metafori koja u gradu okruženu pustinjom vidi čovjeka pa i cijelo društvo, odnosno Božji narod.

Zatvoren u sebe, čovjek, ali i cijelo društvo, prepušten je vlastitom egoizmu, a osobnim i društvenim zlima kao da se pospješuje zametanje putova kojima bi Bog mogao doći i donijeti radost, mir i oslobođenje. Krstitelj, kao i Izaija, vjeruje da čovjek i društvo nisu izgubljeni i konačno prepušteni svojim zlima, nego da postoje ljudi koji će se dati na posao kako bi Bogu "pripravili put".

Štoviše, tvrdi da u Isusu sam Bog dolazi ususret čovjeku i svijetu. On je kadar prokrčiti zametene putove do čovjekove savjesti. Od tada, umjesto da kuka, vjernik se sav treba dati na sličan posao. Tek tada Božja mu pomoć ne izostaje.