Glas za hraniteljicu

SUBOTA 28. 11.
Sindikalisti ponizni s Popijačem iako ih je vrijeđao da su neradnici
Nije ministar gospodarstva Đuro Popijač slučajno jučer u Saboru sindikate pozdravio riječima: “Sindikati, dobro jutro. Vidim da poslodavaca nema, oni vjerojatno rade”. Bila je to više nego jasna poruka Ani Knežević, Josipu Severu i drugima – fuck off vi neradnici i podmitljivi buntovnici, i dalje ćete prolaziti kao i dosad. A unaprijed vas upozoravam da u svojoj beznačajnosti budete što manje bučni. Ja sam došao iz krupnog kapitala, poslali su me poslodavci, i to uglavnom strani plaćenici, bit će kako oni kažu, ovoj zemlji i radnicima ostat će onoliko koliko će ostati kad ih maksimalno iscijede. U najboljem ili najgorem slučaju neke ćemo od vas podmititi kao što smo podmitili Kunsta, Filipovića, Matijaševića i druge. Umjesto da tako shvate krajnje uvredljivu Popijačevu poruku, domalo su se s njim ponizno i ponižavajuće pomirili, a sudeći po skakutanju Borisa Kunsta viđenom na TV snimci, upravo je taj radnički izdajnik bio posrednik u pomirbi. U komunizmu su sindikati bili produžena ruka Partije, ali su bar nabavljali svinjske polovice, organizirali izlete i brinuli se o nekim drugim materijalnim dobicima kad već nisu smjeli djelovati kao u kapitalizmu. Kadrovi vlasti onda – kadrovi vlasti danas!

NEDJELJA 29. 11.
Glas za hraniteljicu
Glad je najjači čovjekov motiv, ona je usmjeravala tijek njegove povijesti. S najutjecajnijeg medija, televizije, u posljednje nas vrijeme najuspješnije i najizdašnije “hrani” Ana Ugarković, ljupka voditeljica kuharskih emisija, pa ju je valjda zbog toga publika nagradila i u plesnom natjecanju. U HTV-ovu showu “Ples sa zvijezdama” otpali su favoriti Iva Šulentić i Damir Radić, a dalje plešu Ana i njezin partner. Primjer je to masovnog nepotizma. Ugarkovićku su gledatelji doživjeli kao svoju, kao rođaka, člana obitelji, uz to i nadasve kao hraniteljicu, pa su plesne vještine, za život i preživljavanje posve nevažne, zanemarili. Prosvjeduje član žirija Dinko Bogdanić, slučaj puni medije, ali to je tako. Čime je to predsjednički kandidat Nadan Vidošević zaslužio visoko mjesto u anketama? Možda ga ljudi doživljavaju baš kao i Anu Ugarković koja im na TV-u spravlja jela, pa misle – ako se nagrabio za sebe, nagrabit će se i za nas. Možda tako doživljavaju i Mesića, pa misle – bit će da je sretna zemlja koju predsjednik vodi pričajući viceve. Možda tako doživljavaju i premijerku – dijete u nama nikad ne umire, uvijek nam je potrebna neka lutka poput sve popularnije Jadranke Kosor.

PONEDJELJAK 30. 11.
Vraća se Dražen Budiša, žrtva 
koja je sklopila savez s krvnikom
Dražen Budiša vraća se u HSLS, pa, dakle, i politiku. Ali što će u politici ponovno raditi čovjek koji više nama šanse ni da osvoji mjesto vijećnika u kakvom gradiću a bio je nacionalni mit, slavni studentski vođa iz Hrvatskog proljeća, Tuđmanov takmac u utrci za predsjednika države i s Račanom veliki pobjednik na trećesiječanjskim izborima 2000., nakon kojih se već vidio u fotelji na Pantovčaku, koju mu je oteo Mesić? Politika je poput ljepotice koja vas je ostavila, pa patite cijeli život. Budiša može biti zanimljiv kao jedan od tih patnika, ali i kao primjer koji pokazuje kako se nacionalni interesi i sudbina zemlje podređuju osobnim ambicijama. Ni po čemu nije bio politički srodan ili blizak s Ivicom Račanom, kao žrtva sklopio je neprirodni savez s krvnikom samo zbog tih ambicija. Računao je na jednostavnu formulu: HDZ je na koljenima, s Račanom ću osvojiti vlast, njemu ću prepustiti Vladu, a ja ću biti predsjednik s velikim ovlastima. Zamisao je propala, a s njom je propao i Budiša, koji je nasljedniku svojih tamničara, SDP-u, dao nacionalni legitimitet s kojim će ta stranka koja je nekoliko godina prije toga bila na umoru za dugo vrijeme postati druga politička snaga u zemlji. Budiša se bio odrekao Budiše i sada se vraća na razvaline učinjene tom bludnjom.

UTORAK 1. 12.
Švicarci proglasili Thompsona rasistom, a više od pola građana su joj rasisti
Referendum u Švicarskoj kojim je prekinuta gradnja minareta posljedica je i ksenofobične promidžbe, za koju je zaslužan i internet. Filmić na youtubeu “Islam in Europe” ima obilje nevjerojatnih podataka. Broj muslimana u Britaniji popeo se u posljednjih 30 godina sa 82.000 na 2,5 milijuna, džamija ima oko tisuću, a neke od njih su bivše crkve. U Nizozemskoj su danas polovica novorođenih muslimani, a za 15 godina pola stanovništva bit će muslimansko. U Rusiji ih ima 23 milijuna, a za nekoliko godina činit će 40 posto ruskih vojnika. U Belgiji ih je 25 posto te 50 posto novorođenih. Navodno su njemačke vlasti nedavno priznale da je pad njemačke populacije nezaustavljiv te da će 2050. godine Njemačka biti muslimanska zemlja. Slično je i s Francuskom, Španjolskom... Da bi se neka kultura održala, potrebno je da obitelj u prosjeku ima 2,11 djece. U kršćanskim obiteljima taj se prosjek kreće od 1,1 do 1,8, dok je u cijeloj EU 1,38 – za razliku od muslimanskih u kojima je višestruko veći. Smrt kršćanske Europe je neizbježna – ako ćemo vjerovati toj promidžbi. Što se tiče referenduma o Švicarskoj, silan negativan odjek njegovih rezultata vlast je te zemlje zaslužila: ako je nedavno rasistom proglasila Thompsona, sad su joj rasisti više od pola stanovnika!

SRIJEDA 2. 12.
Britanska “jugosfera” i Mesićeva “bosnosfera” inačice su iste sfere
Novinarka HTV-a moli me za izjavu koja je objavljena u uvodu u razgovor o “jugosferi” u emisiji “Otvoreno”. Kažem joj kako se uspješnije posluje, trguje i surađuje kad nema sukoba, a bilo kakav novi savez – jugosferični, zapadnobalkanski, jugoslavenski, britoslavenski... – vodio bi baš do novih sukoba i na kraju do novoga krvoprolića. Ništa tako dobro ne ilustrira konflikte koji bi u tom novom savezu bili neizbježni kao sadašnja svađa hrvatskoga predsjednika Mesića i predsjednika Republike Srpske Dodika. Mesić ocrnjuje Dodika jer vodi Miloševićevu politiku, a Dodik mu u beogradskom Kuriru uzvraća podsjećajući na njegove “ustaške parole”, na “etničko čišćenje Srba u Hrvatskoj”. Kad je riječ o BiH, tvrdi da Mesić Republiku Srpsku napada po savjetima svojih mentora iz Sarajeva – Silajdžića i Komšića. Čim se sukob prenese na BiH, “četnik” Dodik postaje “ustaša”, a “ustaša” Mesić “izdajnik” hrvatskog naroda. Eto se Dodik i u beogradskom “Kuriru” hvali kako je u jednoj anketi među Hrvatima u BiH dobio “daleko više glasova od Mesića”. Jer Dodik je, kao i golema većina Hrvata, uporni zagovornik trećeg, hrvatskog entiteta, a Mesić još uporniji protivnik. Ako se Hrvati u Hrvatskoj ježe na britansku “jugosferu”, Hrvati u BiH ježe se na Mesićevu “bosnosferu”. Dvije inačice iste sfere!

ČETVRTAK 3. 12.
Zašto hrabri studenti nisu blokirali izlaz Mesiću, J. Kosor ili Bebiću
U mladih, pogotovo u studenata, ima nerazumne umišljenosti da su središte svijeta, da mogu i smiju što hoće, da njihova mora biti posljednja. Stoga su u ovim posljednjim prosvjedima uvelike izgubili negdašnju naklonost javnosti. A posebno su pretjerali kad im je prosvjed gotovo prerastao u nasilje – fizičko sprečavanje ljudi da izlaze iz zgrade Ministarstva znanosti nije ni u kakvu srodstvu s plemenitom zamisli o besplatnom školovanju. To je znak nezrelosti, infantilnosti i lošeg odgoja, što baca debelu sjenu na motive njihovih blokada fakulteta. Je li to i opasan pokazatelj da su društvo i njegove institucije bez autoriteta? “Autoritet” su pokazali činovnici kojima prosvjednici nisu nakon kraja radnoga vremena dopuštali izlazak iz zgrade, pa su pokušavali izaći gazeći ih i psujući. Sve dok nije došla policija koja je fizički uklanjala studetne da napravi prolaz. Ako se studentske ideje brane tako što se u stilu uličnoga huliganizma zaustavljaju zaposlenici na izlazu iz Ministarstva – možemo zamisliti o kakvim se idejama radi. Zašto ta hrabra mladež nije došla prosvjedovati pred dvore Mesića, J. Kosor ili Bebića i njima blokirala izlaz, nego se “junački” isprsila pred djelatnicima koji nisu nikakva prepreka njihovim zahtjevima već slučajni objekt njihova iživljavanja?

PETAK 4. 12.
Isti koji traže ostavku Kalmete 
šute o “Excelsioru” i “Lencu”
Kao potpredsjednik Vlade i predsjednik Nazornog odbora HFP-a Slavko Linić u vrijeme Račanove vlasti prodaje hotel “Excelsior” Goranu Štroku za milijun maraka, premda je bilo ponuda većih od trideset milijuna, i premda su neki procjenjivali da “Excelsior” vrijedi 100 milijuna DEM. Kako je i među kime podijeljena razlika između stvarne vrijednosti hotela i cijene za koju je prodan? To bi mogli znati državni odvjetnik i policija, ali nam nikad nisu rekli. Ivica Račan sasipa desetke milijuna kuna u privatno brodogradilište “Lenac” premda direktor “Lenca”, Račanov prijatelj Vrhovnik, ima mjesečnu plaću veću od 150.000 kuna. Čačićeve trvtke u to vrijeme na državnim poslovima zgrću stotine milijuna kuna, ali taj se kriminal ljupko zove “sukob interesa” i, naravno, završava bez kaznenih posljedica. Primjera ima još, na desetke. Isti politički milje (s mnogim istim ljudima) u kojem su se te afere događale i za koje postoje očiti dokazi o upletenosti vodećih ljudi ondašnje vlasti, traži sada ostavku ministra Kalmete bez jednoga jedinoga dokaza o njegovoj umiješanosti u bilo kakve nepodopštine? Zašto? Zato što je Kalmeta jedan od najuspješnijih ministara, zato što je najpostojaniji stup i možda najjači izborni adut HDZ-a.