Novinarstvo bi i danas trebalo izgledati onako kako ga je radio i živio Siniša Glavašević, urednik i novinar Hrvatskog radija Vukovar, vukovarski heroj koji je za opsade bio jedini glas iz opkoljenoga grada. Poručio nam je to njegov sin Bojan Glavašević kada je ovih dana od predsjednika države Ive Josipovića preuzeo posmrtno odlikovanje za svojeg oca.
– Bio je jako talentiran novinar, jako se trudio i radio fantastičan posao. Novinarstvo bi i danas trebalo tako izgledati. Do te mjere profesionalno i lišeno govora mržnje kakvo je u takvim trenucima bilo njegovo izvještavanje – rekao je Bojan Glavašević.
Mladić koji ima sve moralno pravo ovoga svijeta biti ljutit, nesretan, razočaran, gnjevan, opterećen nepravdom, biti nespreman na oprost, pokazao je posve drukčije lice. Mladi Glavašević, koji je bio sedmogodišnje dijete kada je ostao bez oca i koji se do svoje trinaeste, kada je Siniša Glavašević ekshumiran, zajedno s majkom potajice nadao kako mu je otac možda ipak živ, svojim je nastupom svima nama pokazao što znači biti velik.
Bojan Glavašević s ponosom se prisjetio svog oca Siniše, diskretno podijelio s javnošću kako ga uz najranije dane djetinjstva vežu lijepe uspomene na oca, a onda izrekao bit – podsjetio je da se Siniša Glavašević ni u najtežim trenucima koje su Vukovarci proživljavali, okruženi samo smrću i patnjom, nije dao uvući u govor mržnje.
Navodeći u intervjuu za “24 sata” kako je i sam u danima progonstva, kada je kao prognanik i “dotepenec” doživio etiketiranja i omalovažavanja, imao priliku iskusiti mržnju, priznao je koliko je to razarajući osjećaj. Zato ga je i odbacio. Tako je život ljepši i lakši. Istina je da nije uvijek lako odbaciti emocije i da se ne može samo tako oprostiti i zaboraviti. Uostalom, svatko je jedinka za sebe i svatko ima pravo na svoj način poimati događaje i nositi se sa svojom tragedijom. Zato je teško, a posebno ovih dana, kada se obilježava obljetnica vukovarske tragedije, bilo što pametno reći o toj temi. Samo oni koji su doživjeli pakao Vukovara imaju moralno pravo o njemu govoriti i suditi.
A to ne isključuje razloge za divljenje Bojanu Glavaševiću. Pokazao je dostojanstvo, ponos i veličinu, i mogao bi biti uzor svima nama koji se bavimo javnim poslom i svoje stavove iznosimo u eter. U dvadeset godina, koliko imamo državu, svjedoci smo rata, ratnih zločina, ratnog profiterstva, burne tranzicije, privatizacijskog kriminala, moralnih dubioza, međunarodnog sudovanja, političkih manipulacija, crnih fondova, ekonomskih kriza....
Svakodnevno se suočavamo s problemima, polemiziramo, živciramo se i neprestano tražimo pravdu. I stalno smo ljutiti jer je ne nalazimo. I nije istina da baš nama pravica stalno uzmiče, nego je jednostavno nema. Slučaj Florence Hartmann dobar je primjer za to. Ona je bila prva novinarka koja je u listopadu 1992. otkrila lokaciju masovne grobnice na Ovčari i time u bitnome pridonijela tome da se krene u progon zločinaca. No, Hartmann nije mogla doći na ovogodišnju obljetnicu pada Vukovara jer je Haaški sud za njom raspisao tjeralicu. Progoni je sud na kojemu je šest godina radila kao glasnogovornica i savjetnica glavne haaške tužiteljice za Balkan.
Razlog je njezina knjiga u kojoj je tvrdila da su sudačke odluke u predmetu Milošević bile nezakonite. Haaški su suci to ocijenili kao odavanje tajne te globili Hartmannovu. Budući da nije platila 7 tisuća eura kazne, odredili su joj zatvor i raspisali tjeralicu. Bivša haaška glasnogovornica kaže da je to staljinistički proces i da joj sude isti suci koje je prokazala u knjizi. Tvrdi da se institucija međunarodne pravde stavila u službu nepravde. Pa ako je Hartmann tako prošla i ako je pravda, posebno međunarodna, maćeha prema “svojima”, kako da prema nama bude drukčija? Nikako! Izlaz je u onome što je rekao Bojan – životu bez mržnje.
Ivanki cestitam makar na zadnjoj recenici - \"zivot bez mrznje\". Bez ironije, pametniju stvar odavno nisam procitao !! Sta se sa njom desilo da je ovako promenila stil ?? Da se nije zaljubila u nekog srpskog bakija ??? :-))