Glavom o ZERP

Kao ne osobito uspjela i dojmljiva skraćenica, ZERP je danas sintagma koju svi znaju, a za koju mnogi i vjeruju da im određuje život. Da je novotvorevina znana kao ZERP postala važnom, vidi se i po anketama po kojima većina građana misli da Hrvatska ne smije odustati od njega. Donedavno nepostojeća skraćenica, sada svima nam znani ZERP, od bezvezne se riječce pretvorio ne samo u općepoznati politički pojam nego i svojevrsnu metaforu hrvatskog suvereniteta.

Kada je ZERP proglašavan, ne zna se što se mislilo, kako se mislilo, ali je već dugo jasno da se nije i domislilo što će značiti proglašenje ZERP-a. Ni za nas same, a ni za EU. Kada su se šefovi EU uzjogunili i ultimativno poručili: ili ZERP ili EU, hrvatska se politika uzvrpoljila. Pa što se moglo očekivati? Da će iz Bruxellesa reći "bravo, Hrvatska"? Doista treba biti naivnim i lakovjernim pa se nadati da će EU naspram svojih ekonomskih i inih interesa u zaštitu uzeti Hrvatsku, a ne svoje članice, Italiju i Sloveniju.

Što EU priječi da Hrvatskoj postavlja uvjete, poput odustajanja od ZERP? Otkad su naše (?) političke elite objelodanile da "ulazak u EU nema alternative", eurokrati nemaju nikakvih političkih ni psiholoških zapreka da Hrvatskoj postavljaju nove i nove uvjete. Dok je general Ante Gotovina bio u bijegu, uvjet za hrvatsko približavanje EU bilo je njegovo hvatanje. Kada ga se "lociralo, identificirali i transferiralo", Vlada nije osobito dugo uživala u rezultatu svoje servilnosti. Otišao je Gotovina, no došao je ZERP.

Politika bez alternative teško da i jest politika. To zaklinjanje u nešto kao bogodano, što nema zamjene i što preostaje kao jedina mogućnost, izgleda da je dio neke naše iščašene i tradicionalnije političke kulture. Nema to veze ni s društvenim uređenjima ni s ideologijama. Kao što se nekada ponavljalo "socijalizam nema alternative", tako se već godinama ponavlja za EU. U EU, dakako, znaju za tu novu hrvatsku mantru, i vješto se i svrsishodno koriste njome. Odrekavši se alternative, Hrvatska se zapravo odrekla i suvereniteta. Pa mi više ni Kosovo ne možemo priznati dok nam to ne kaže EU, dok to njemu ne bude po volji, i u vrijeme koje njemu odgovara. Naša se politika u tome odricanju i gubljenju ostataka političkog suvereniteta čak ne stidi niti priznati!

Zašto je Hrvatska uopće proglasila ZERP? To je valjda trebala biti demonstracija njezina državnog suvereniteta. Čemu uopće ta politička farsa kada se, zapravo, znalo da će biti dovoljna dva-tri bruxelleska "no, no" pa da se o ZERP-u počne dvojiti. Tvrdoglaveći sa ZERP-om  kojega nije u stanju provoditi  Hrvatska je samoj sebi učinila medvjeđu uslugu glede EU kao svoga "nacionalnog interesa". I sada na koncu vara samu sebe formulacijom: "ZER ostaje na snazi, ali se do daljnjega neće primjenjivati." To "do daljnjega", dakako, neće ovisiti o volji Hrvatske. Do toga rastezljivog "do daljnjeg" ZER, naravno "ostaje na snazi"! Kao mrtav i bezvrijedan papir, koji će Vladini mandarini tumačiti kao dokument kojim da je sačuvan i hrvatski suverenitet i priključak za EU!

ZERP je u politički samosvjesnijem dijelu puka shvaćen kao posljednja kušnja hrvatske samostalnosti i suvereniteta. Tu biti za ZERP ne znači ujedno automatski biti protiv EU. No, EU to tumači  jer mu tako može biti  da biti za ZERP znači zatvarati si vrata EU. Ako su naše političke elite ulazak u EU proglasile "hrvatskim nacionalnim interesom", onda je bilo sasvim logičnim da istodobno nacionalnim interesom istoga ranga ne može biti i proglašenje ZERP-a. Ne zato što to ne bi bio nacionalni interes, nego zato što EU ne želi ZERP. Sada kada se lupilo glavom o zid i bolno shvatilo da je odustajanje od ZERP-a "uvjet za EU"  ZERP će čekati koliko bude trebalo.