Glavom pobjeđujem leukemiju

Ti si oduvijek bio “guerrero” (ratnik), svaki put mi kaže José Carreras kad me nazove. Govorili su mi da je najvažniji mozak. Da se ne smijem pustiti. Nisam se predao. Ne mogu se predati i biti neraspoložen kad imam dvoje male djece. Mozgom se utječe na bolesti za koje smo mislili da ne možemo utjecati.

Ne volim reći hop prije nego skočim, ali rekli su mi kako bi sada sve trebalo biti dobro – priča maestro Vjekoslav Šutej koji je zbog leukemije na liječenju u Seattleu. Toliki je optimist da se čini kako sam “dirigira” svojom bolešću i liječenjem. Kad priča o sebi, zvuči poput liječnika kojemu je rutina svakodnevno ljudima objašnjavati o raznim bolestima. Šutej je bez imalo ustručavanja otvoreno progovorio o svojoj bolesti. Da bi je potpuno razumio, pročitao je, kako i sam priznaje, brojne knjige koje su mu u bolnici bile na raspolaganju.

U travnju u Hrvatskoj
U tri sata poslije ponoći presađene su mi matične stanice od nepoznatog donora, a već u deset sati ujutro pustili su me kući. Iako oni to drže u tajnosti, pretpostavljam da je donor Nijemac, budući da su kuriri išli u Europu po bazne stanice. Pronađena je krv koja je gotovo identična mojoj. Leukociti su mi došli već na četiri tisuće, a bili su manji od tisuću, neutrociti su došli na gotovo tri tisuće, što je normalan broj. Liječnici su uvjereni da su to nove krvne stanice. Uskoro ću znati više nakon što se obavi prva biopsija. Nakon toga će doznati koliko je starih, a koliko novih stanica. Mora biti više od pedeset posto novih, što bi značilo da su se stanice primile – objašnjava Šutej.

Ne treba ni napominjati kako je on optimist, te već za travanj najavljuje dolazak u Hrvatsku. Prvih trideset dana nakon operacije je kritično, a 27. dan nakon operacije Šutej zrači velikim optimizmom. U bolnici je on taj koji tješi one koji mu dođu u posjet, ali kad je prije gotovo pola godine doznao za ovu tešku bolest, nije bio takav.

– Suočavanje s tom bolešću bilo je jako ružno. Malo je reći da sam bio šokiran. Naime, prije kraja sezone loše sam se osjećao. Zadnji put dirigirao sam u srpnju u Dubrovniku. Mislio sam da previše radim za svoje godine. Pa to je normalno, stariji sam i teško mi ide taj tempo, pomislio sam. Prvi put smo na ljetovanje išli u hotel, u Brela, kako bih se mogao odmoriti, ali mi je i dalje bilo sve lošije. U kolovozu sam dobio temperaturu, nisam otišao u Dom zdravlja nego sam zamolio Miljenka Puljića (ravnatelja Zagrebačke filharmonije, op. a.) da mi u Dubravi organizira pregled. Otišao sam u Zagreb na pregled i mislio se vratiti na more. Izvadili su mi krv, a liječnik se vratio tek nakon sat i pol. “Triput smo prekontrolirali krv, i nismo mogli vjerovati. Imate 42 tisuće leukocita. Imate ili leukemiju ili leukemijsku reakciju”, rekao liječnik postavivši dijagnozu da je riječ o leukemiji – govori Šutej i zahvaljuje liječnicima u KB-u Dubravi koji su je otkrili na vrijeme.

José, pomozi mi
Šutej zahvaljuje Bogu i što pored sebe ima i Miljenka Puljića, koji ga je kako kaže spasio od smrti.
– On je moj spasilac. Nakon pet dana doslovno me utrpao u avion, kupio kartu i rekao: 'Sutra dolazim po tebe i ideš u Seattle'.

Nazvao sam Carrerasa i direktora Opere u Seattleu.
– José, pomozi mi – molio sam ga jer se i on tamo liječio. Čekala me ambulanta u zračnoj luci, čekali su me i u bolnici. U Seattleu živi već gotovo pola godine. On ovaj grad smatra jednim od najljepših na svijetu. I ovdje je pronašao Hrvatsku. Odnosno Šoltu i Brač.
– Ispred grada vidim i Šoltu i Brač – šali se Šutej aludirajući na dvadesetak otoka ispred grada koji su, kako kaže, slični našima.

– Svako jutro vidim nekoliko mailova i poznatih i nepoznatih ljudi koji mi žele dobro. To je velika pomoć u ovoj situaciji. To je jedan od glavnih razloga zašto dosta dobro i stojim s glavom, još uvijek. To me drži i iznimno puno mi je pomoglo – zahvalan je Šutej na svim izrazima podrške koje dobiva u Seattleu, gdje je sada njegov privremeni dom. Opaka bolest i daleka Amerika nisu uspjeli razdvojiti obitelj Šutej. Supruga i djeca došli su u SAD. Unajmili su kuću. Uz podršku obitelji puno je lakše podnijeti ovako tešku bolest.

Moram puno hodati i biti vani što više. Biti aktivan. Što se više krećem, stanice više rastu. Svaki dan idem na igralište i napravim nekoliko krugova brzog hodanja i stanice su mi naglo počele rasti. Tjeraju me da se što više krećem, jedino ne smijem ići u gužve, kino, kazalište, jer je sezona virusa, imam slab imunitet.