Glumac iz kloake s dvojicom predsjednika

Još bih nekako mogao razumjeti producenta. On želi zaraditi, a od posla na kojem zarađuje može se ograditi. Shvatio bih i redatelja, jer on može reći da i najstrašnija priča zaslužuje da bude ispričana. Ali nipošto ne mogu razumjeti glumca! Jest, i njemu je do zarade, i on je profesionalac koji zna što je distanca prema poslu kojim se bavi, no on, za razliku od producenta i redatelja i svih njihovih suradnika iza kamera, ne može a da ne svira na vlastitom tijelu i da ne zaposli vlastitu dušu. I neka mi nitko ne kaže da je to samo gluma! Gluma nikad nije samo gluma, a tko vjeruje da jest, neka se pokuša zamisliti u ulozi glumca koji u filmu glumi silovatelja tek rođenog djeteta!

Nije o tome lako ni pisati, nije to jednostavno režirati, no posve je nezamislivo da ubrojiva odrasla osoba može što tako glumiti. Snimljene su već svakojake opačine (primjerice, općenje žene sa svinjom u hrvatskome filmu), no strahotan prizor o kojem govorim teško da je snimljen ikada igdje.

Dakako, snimanje gnjusnog čina daleko je od samog čina, no dovoljno je da glumac nakon kraja snimanja ode u kino, sjedne u gledalište i s publikom pogleda svoj film, pa da shvati koliko mu je filmski čin ipak blizu. I da se nikad i nigdje od njega neće moći oprati. Kud god krenuo, ljudi će se okretati za njim i govoriti: Eno ga, glumac koji je glumio silovatelja dojenčeta! Oni neće imati pravo, jer glumac ne može odgovarati za postupke lika što ga je glumio, no i sâm ću imati više razumijevanja za njih nego za njega! Nije istina da se baš sve može snimiti ni da se baš svaka uloga mora prihvatiti.

Povod je ovome osvrtu nevjerojatan film koji odnedavno igra u Zagrebu i jedan nedavno održan državnički domjenak na kojem se, među najviđenijim gostima, pojavio i glavni glumac iz tog filma. Film je pod naslovom “Srpski film” proizveden u Beogradu i zasad se u cijelosti i bez ikakvih ograničenja prikazuje samo u Zagrebu. U Americi ga je vidjela publika jednog festivala i popljuvala zgrožena kritika, u Engleskoj ga je izrezala cenzura, a u Srbiji se prikazuje isključivo u kasnim terminima. Film se sastoji od niza mračnih, krvavih pornografskih prizora koje teško podnose i gledatelji čeličnoga želuca, uključujući i spomenutu scenu silovanja.

Film je nevjerojatan, a nevjerojatna je bogme i reakcija zagrebačke sredine na njega. Svi koji se obično javljaju kad se afirmira moralna izopačenost, a gaze osnovna ljudska prava, sada šute. Čkomi pravobraniteljica djece, ne javljaju se Babe, zamukla je gđa Borić, Bajić valjda ne stigne u kino. Nešto su procijedile novine, ali tako da bi bilo bolje da nisu ni one rekle ništa.

Najkonkretniji prilog aferi sa “Srpskim filmom” u Zagrebu dao je predsjednik Ivo Josipović tako što je jednoga od dvojice glavnih glumaca pozvao u Muzej za umjetnost i obrt, na primanje u čast srbijanskog predsjednika Borisa Tadića. Umjesto da se čovjeku sa dna filmske kloake zalupe sva vrata, otvaraju mu se dveri iza kojih ga čekaju čak dva predsjednika! Skandal na razini skandaloznog filma.