Po pločniku su parkirani automobili, pa se pješaci mogu između njih kretati samo u koloni po jedan. Tko se zaputi u takav prolaz, čut će prije ili poslije iza sebe povik SAMALO! To će biti znak da je neki drugi pješak brži i da želi proći.
Nije važno je li taj drugi pješak star ili mlad, žensko ili muško, njegov uzvik uvijek će značiti Samo malo, i uvijek će mnogo toga otkriti. A to što će otkriti, neće biti nimalo lijepo. Jer, taj SAMALO zapravo je zamjena za Pardon, Oprostite, ili bar za Pustite me da prođem.
On znači izbjegavanje da se bude pristojan, i da se nekoga za nešto zamoli. A i taj minimum uljuđenosti za naše ljude je previše, pa i to bijedno Samo malo skraćuju u SAMALO, da tako drugome čovjeku pokažu kako do njega ne drže ni toliko da bi zbog njega izgovarali čitave riječi.
No, i da se fraza cijela izgovori, što ona zapravo znači? Čega samo malo? Malo pristojnosti, naravno. Onaj tko rabi taj izraz, nehotice otkriva da drugoga čovjeka poštuje malo ili nikako. Jer, kad kažete Molim ili Oprostite, onda to znači da zamjećujete drugog čovjeka i priznajete mu pravo na postojanje. A kad dreknete SAMALO, onda to zvuči kao da ste povikom rastjerali jato golubova što kljuca na pločniku.
Priznati i uvažiti drugoga čovjeka, to je nama najteže. Evo dokaza. Recimo da se na onom uskom pločniku pješaci susretnu oči u oči. Ako se jedan od njih makne ustranu i propusti drugoga, taj drugi neće ga ni pogledati, kao da ovaj i ne postoji, a kamoli da bi mu zahvalio ili bar kimnuo glavom.
Da to učini, izgubio bi ponos i dostojanstvo. Jer, upravo se o tome i radi. Kod nas su ljudi tako neotesani zato što naopako shvaćaju sebe i zato što naopako shvaćaju druge. Za sebe misle da moraju glumiti Kraljevića Marka, koji nikoga ne vidi i ne poštuje, jer nije ni kukavica ni budala. A druge shvaćaju kao neprijatelje koji im žele okrnjiti njihovo dragocjeno dostojanstvo, pa se zato prema njima unaprijed postavljaju neprijateljski.
Zato se SAMALO čuje svuda: i u banci i u pošti i na fakultetu i u bolnici i u avionu i na brodu. SAMALO je zapravo metafora međuljudskih odnosa u Hrvatskoj. Jer, i onda kad netko u politici, kulturi ili u medijima traži da mu nešto dopuste ili omoguće, ni on neće reći Molim niti Oprostite, nego će potegnuti nekakav figurativni SAMALO, držat će se bahato, da se ne pomisli kako nema ponosa. Na svim područjima života ljudi vjeruju da će im pasti kruna s glave ako budu pristojni.
Nedavna su istraživanja pokazala da je to glupo shvaćanje ponosa toliko prošireno da čak ni prodavači u dućanima nisu kadri pozdraviti stranku, jer se boje da će ih to poniziti. Ako ovo čitate u javnom prijevozu, nemojte se previše zadubiti, jer možda netko iza vas pokušava proći. Ne želite valjda da vam dovikne SAMALO?