Godina izborne šutnje

Među 30 tisuća stranica koje DORH, prema informacijama – gle čuda – iz HDZ-a, ima o slučaju Daimler naći će se ‘barem jedna stranica koja će jasno kazati tko je od 2002. do 2008. primao mito’, nadaju se u vladajućoj stranci. Znaju oni već unaprijed i koja će imena vidjeti na toj stranici (od Linića do Čačića), a može i neki njihov pod uvjetom da je već pred zatvorom ili u njemu. Ne zna se jedino hoće li tu stranicu, zajedno s DORH-om, tražiti i hadezeovci unajmljeni kao ispomoć državnom odvjetniku. Podijeli lijepo Bajić po desetak stranica svakome iz te stranke i zamoli ih da pomno pročitaju svoj dio i da mu hitno dojave kad nađu famoznu stranicu s adekvatnim i za izbornu kampanju HDZ-a prikladnim krivcima. Ili još bolje, pričekati dva mjeseca, koliko je potrebno da se nakupi novih 30 tisuća nezaposlenih, dati svakome po stranicu i sretnog nalaznika podmićenih oporbenjaka nagraditi poslom u nekoj državnoj instituciji. Sve tempirati, naravno, tik prije izbora.

Po čemu bi to, uostalom, bilo čudnije od činjenice da svježi hadezeovac i ministar Đuro Popijač u loše režiranom igrokazu na aktualnom satu – u za normalan svijet posve nevjerojatnom i apsolutno neprihvatljivom istupu – zamoli nestranačkog ministra policije Tomislava Karamarka da konačno locira, transferira i uhiti tog kriminalca Čačića. Za što je ministar – strašno, ali istinito – istog trena bez prevelikog biranja riječi pokazao dobru volju. Istina, Vitomir Bijelić, načelnik Uprave kriminalističke policije, dobio je zadatak da na HTV-u dan poslije kaže da se protiv Čačića ne vodi istraga, ali ‘u odnosu na događanja u Saboru’ i u ‘skladu sa zakonom’ policija je ‘navode’ iz saborske rasprave prihvatila kao informacije i sada ‘radi izvide u pravcu utvrđivanja svih okolnosti koje su prethodile privatizaciji Coninga’. Dakle, protiv Čačića se ne vodi istraga, ali se nakon žestokog napada na njega u Saboru vode ‘izvidi’.

Kako različito od premijerkina pomirljivog zalaganja na istom aktualnom satu da se insinuacijama ne blati njezin ministar Kalmeta, ‘već da se strpimo i dočekamo istinu’. Kod Kalmete se istina čeka i čeka i neprimjereno ga je osuđivati zbog naklapanja po Saboru i medijima, a ni o eventualnim ‘izvidima’ o njemu građani nisu obaviješteni. Za premijerkine ljude treba razumijevanja, za opoziciju nema dovoljno blata kojim bi se mogli nabaciti. Pitanja o Kalmetinoj, Šukerovoj ili Milinovićevoj odgovornosti neprimjerena su, napadi na Čačića ili Linića dio su HDZ-ova izbornog programa. Nit’ ih hapse, nit’ ih puštaju na miru, ne istražuju ih, ali ih ‘izviđaju’. Za sankcije zbog mutne raspodjele vojnih stanova devedesetih, u kojoj su profitirali mnogi tadašnji ugledni hadezeovci, kažu u DORH-u, nema osnove (iako bi se moglo naći i drukčijih mišljenja stručnjaka), ali za selektivno smišljanje krivaca ima i volje i vremena. Odjednom je iznimno zanimljiva privatizacija Coninga, ali brojne druge privatizacije nisu bile zanimljive. Ratno profiterstvo po zakonu ne zastarijeva, ali ratni profiteri sjede svuda osim u zatvorima.

U Hrvatskoj su očito izgubljena sva pravila, nestao je svaki stid politike pred građanima. Stranka koja je prisiljena puniti zatvore svojim korumpiranim ljudima postavlja se odjednom kao moralna vertikala. Na deset floskula, u kojima se mijenja samo ime subjekta iz opozicije, gradi svoju tezu o pokvarenosti i korumpiranosti svih. Ništa ne dovršava, ne izlazi s dokazima, ali prijetnje ostavlja u zraku. Za ovo što se od početka godine događa na političkoj sceni nitko normalan ne može imati želudac. Čerupanje u Saboru je degutantno, ali politička instrumentalizacija represivnih tijela doista je zastrašujuća. Od mučnine bi građane možda mogla sačuvati samo tišina. Pa kada se već ne stidi ničega, neka vlast povuče još jedan potez. Neka objavi datum izbora i proglasi ovu godinu – godinom izborne šutnje. Dekontaminacija je nužna i hitna.