Godišnja prozna konkurencija na patologiji

Pažljivijim pratiteljima hrvatske književnosti nije promakla činjenica da je književnica Daša Drndić ove godine bila u užem izboru za britansku nagradu Independent. Ta se prestižna nagrada dodjeljuje proznoj knjizi živućeg autora koja je prevedena na engleski jezik i objavljena u Velikoj Britaniji. Daša Drndić ipak nije dobila Independentovu nagradu vrijednu pet tisuća funti, ali je dobila nagradu čitatelja za roman koji je u Velikoj Britaniji objavljen pod imenom “Trieste”, dok je kod nas poznat kao “Sonnenschein”. S romanom “Belladona”, objavljenim krajem prošle godine, ista se Daša Drndić natjecala i za nekoliko hrvatskih književnih nagrada, ali, primjerice, na Tportalovu natječaju za roman godine njena “Belladona” nije uspjela ući ni u uži izbor. I dok je britanski žiri, doduše za drugi roman, visoko ocijenio štivo Daše Drndić, domaći žiriji već je godinama vrlo spretno vole zaobići. Istini za volju, Daša Drndić dobila je nagradu “Fran Galović” i to baš za roman “Sonnenschein”, za koji je osvojila i prozni Kiklop na pulskom sajmu knjiga prije šest godina. No svih ovih godina za brojne svoje zapažene, hvaljene i na strane jezike prevođene romane Daša Drndić nije uspjela izboriti nijednu nagradu Ksavera Šandora Đalskog, nijednu proznu nagradu Jutarnjeg lista, nijednu nagradu Tportala, nijednu godišnju državnu nagradu koja nosi ime Vladimira Nazora… Bolna oseka hrvatskih književnih nagrada za Dašu Drndić to je čudnija što je riječ o autorici kojoj knjige objavljuje čak i jedan Gallimard, ali koja nikako ne može naći (a istini za volju, i ne traži ga) zajednički jezik s domaćim književnim stručnim povjerenstvima. Tako ispada da je lakše ući u uži izbor neke strane literarne nagrade u kojem imate svjetsku konkurenciju pisaca kao što su Ismail Kadare ili pak Gerbrand Bakker i koju su dobivali velikani pisane riječi kao što su Milan Kundera, Jose Saramago, Orhan Pamuk ili pak Per Olov Enquist nego ući u uži izbor neke domaće književne nagrade. Situacija je i to neobičnija što je i predsjednik ovogodišnjeg povjerenstva za Tportalovu nagradu, živopisni književni kritičar i publicist Igor Mandić na njenoj dodjeli i to na terasi Muzeja prekinutih veza na Gornjem gradu vrlo izdašno izgadio gotovo sve romane koji su stigli na najunosniji hrvatski literarni natječaj. Ukratko rečeno, Mandić je ustvrdio da su romani iz ovogodišnje konkurencije precrni, predešperatni i stoga nečitljivi te da ih nikako ne može preporučiti za čitalački užitak. U svom je stilu arbitar Mandić gotovo cijelu hrvatsku jednogodišnju proznu konkurenciju poslao na patologiju. Stoga je i “Belladdona”, roman o starenju, i to i fizičkom i psihičkom, te o umirovljeničkom životarenju u državi kojoj su političke elite ukrale budućnost po zadatku dobivenom od stranih centara moći, dogurao samo do šireg izbora te se nije probio ni u uži izbor niti je autorici, također umirovljenici, omogućio unosnu nagradu od 100.000 korporacijskih kuna. Naravno, Daši Drndić sada preostaje čekati na izgledne strane prijevode “Belladone” koji će onda tražiti neki svoj neovisni put do nekih stranih književnih nagrada o kojima odlučuju stručna povjerenstva koja dopuštaju da se beletristika bavi i crnim društvenim temama, kao i da tamnim bojama oslikavaju ljudsku egzistenciju. Povjerenstva su to koja od literature ne očekuju samo optimistične kliktaje literata koji se raduju životu, ne uočavajući drugu, kontroverzniju stranu medalje. Kod takvih povjerenstava možda prođe i rušilački, gotovo kamovljevski literarni model Daše Drndić.