Gojanović: desetljeće laži

Zapravo se ne bi trebalo složiti s općim uvjerenjem da je Vladimir Gojanović, koji je svjedočio na suđenju hrvatskim generalima u Haagu, bio krajnje neuvjerljiv. Dapače! Trebalo bi ga upamtiti kao simbol "istine" o hrvatskim zločinima u ratu. Ako sve ratničke udruge s područja Šibensko-kninske županije tvrde da nije bio pripadnik 113. brigade, ako ga nitko nije vidio u akciji "Oluja", ako se sam ne sjeća ni ljudi ni događaja po kojima bi bio vjerodostojan, onda je on svjedok po mjeri Haaga, odnosno tužiteljstva koje je optužnicu sročilo u istom stilu u kojem je bio i njegov iskaz.

Ne može se, naime, očekivati da neistinita optužnica bude potvrđena istinitim svjedočenjima. Ne može se očekivati da je netko vidio ono čega nije bilo, pa je normalno da je to vidio netko tko nije bio nazočan. Odnosno da o tome priča po glasinama, ili navodnim glasinama koje je čuo.

Ako su u jednoj verziji optužnice kao žrtve, to jest kao ubijeni, bili spomenuti ljudi o kojima se poslije ustanovilo da su živi, onda se moglo očekivati da će se na suđenju pojaviti osobe koje će, kao i optužnica, govoriti o činjenicama kojih nema. No ne ilustrira Gojanović samo optužnicu i neizbježan tip svjedoka na suđenju hrvatskim generalima nego i odnos velikog dijela medija, politike, različitih udruga i inozemnih središta moći prema stvarnosti Domovinskog rata.

Otkad je pokrenut val negativnih mitova o obrani Hrvatske, bilo je važno da ne sustane, da uvijek iznova zapljuskuje javnost, da se njime Hrvatska uvijek može ucjenjivati, da se ne dopusti stanje u kojem bi u toj javnosti ustalila slika o hrvatskoj žrtvi, herojstvu i blistavoj pobjedi. Napokon, da se ne bi ustalila i slika o jednom od najčistijih i najetičnijih obrambenih ratova u povijesti čovječanstva - s minimalnim brojem civilnih žrtava!

Tu je sliku trebalo što više potisnuti, trebalo je minorizirati pravodobne presude hrvatskim vojnicima izrečene zbog zala što su ih činili u ratu, trebalo je prešućivati 15 tisuća poginulih Hrvata, prešućivati sedam stotina hrvatskih civila ubijenih u UNPA zonama, tolike izbjeglice i rušenja - i do iznemoglosti, danomice, milijun puta podsjetiti na stradanje srpske obitelji Zec, na ubojstvo šefa osječke policije Reihl-Kira ili na splitsku Loru kako bi patnje i junaštvo cijelog naroda bili stalno u sjeni nekoliko slučajeva s ruba rata. Ako, dakle, Gojanovića uopće nije bilo tamo gdje su se zbili događaji o kojima je svjedočio, onda "tamo nije bilo" ni hrvatske politike od 2000., medija, nekih nevladinih udruga, tužitelja, sudaca, europskih i svjetskih političkih moćnika.

Pogledajte obilježavanja najvažnijih događaja iz Domovinskog rata - pa tamo nema gotovo nikoga tko je u tom ratu zapovijedao, tamo su haaški svjedoci i politička hijerarhija uvelike zaslužna što se taj rat iz velikog hrvatskoga trijumfa prometnuo u veliki hrvatski grijeh. Tamo Domovinski rat prisvajaju oni koji su ga ponizili zajedno s njegovim herojima!

Gojanović je za "zasluge" u tom ratu odlikovan tek 2000. godine, iste godine kad je Hrvatski sabor, u kojem je premoć imala koalicija Ivice Račana i Dražena Budiše, izglasovao nadležnost Haaga nad Bljeskom i Olujom, kad počinje hajka na najviše hrvatske časnike i kad se događa podanički obrat u odnosima s Haaškim sudom i Europskom unijom.

Gojanović sa svojim svjedočenjem simbolizira svih tih osam i pol godina, koliko je prošlo od 3. siječnja 2000. Neki su mediji mnogo veću pozornost dali  tobožnjoj opasnosti kojoj je bio izložen nakon svjedočenja nego samom svjedočenju. Tako se u stilu toga vremena izmišljanjem ugroženosti onoga koji govori neistinu traži zaštita za tu neistinu. Desetljeće krivotvorina!