Dinamu je dao 23 milijuna kuna, Ciboni 8, nogometašima Zagreba sedam i pol, rukometašima CO Zagreb 5,7, košarkašima Zagreba 4, nogometašima Croatije iz Sesveta 2,6, a vaterpolistima Mladosti 2,5. Zapravo je nevjerojatna podjela novca (kriterij nije ni uspjeh, ni ime kluba, ni povijest...).
– Hokejaši Medveščaka progurat ću u to društvo – uskliknuo je Bandić protekli utorak na spuštanju zastora nad prvu Ebel sezonu hokejaša na ledu Medveščaka!
Plebiscit za medvjede
A jedan od najvećih oponenata mu je Zoran Gobac, čovjek koji je stvorio zagrebački rukometni bum u samostalnoj državi, koji je do nekih pobjeda dolazio i prema onoj "ak nemre drukčije, nek bude pošteno". U nekom tamo "malom" Gojanoviću vidio je opasnost, što je potvrdio u Večernjakovu anketnom pitanju – treba li KHL-u Medveščak novac iz gradskog proračuna:
– Ne možemo plaćati tu zabavu, natjecanje koje je daleko ispod razine rukometa i košarke, a nogomet je nogomet – rekao je tada Gobac.
Čudan kriterij jednog od najcjenjenijih sportskih radnika ovoga grada, pa i države, jer gledam NK Zagreb i Sesvete svaki drugi vikend i ne vidim nikakvu profesionalnu razinu. Niti znaju igrati nogomet, niti ih itko gleda, pa više bi bilo gledatelja na haklu na Kegliću. Kada bi se pod sljemenskim tornjem ovog trenutka raspisao referendum o tomu treba li Medveščak dobiti svoju "šnitu", uvjeren sam da bi to bio gotovo plebiscitarni – DA!
Damir Gojanović, koji mi je zamjerio što sam napisao da će biti veći predsjednik hokejaša na ledu Medveščaka nego što je to bio oklopnik i kapetan reprezentacije, što i sada odgovorno tvrdim, mirno će reći:
– Ne treba mi taj status!
Zašto? Zbog toga jer je nekoliko godina pomno pripremao projekt – Medveščak u Ebel ligi. Bandiću je pokucao na vrata da mu plati led u Domu sportova, a čak je dio novca za ledenu dvoranu i sam izdvojio. Znao je da sa 10 milijuna kuna može zatvoriti sezonu i tek kad je imao pokrivenu baš svaku lipu, odlučio je reći – hokej se vraća u Zagreb! Bio je to i slogan jedne ne odveć agresivne, ali pametne kampanje. I ne samo što se hokej vratio nakon 20 godina, već je Gojanović posve zaludio sportski Zagreb i nadmašio nekadašnjega mecenu Zdenka Gradečkog. Ponudio je "gladijatorsku borbu na ledu", prodao je ulaznica za tri milijuna kuna, isto toliko utržio je i od suvenira, njegove je oklopnike gledalo 200 tisuća ljudi. Vjerovao je samo najbližim suradnicima (Ljubić, Belinić, Zujić, Sinanović), a supruga mu je uz asistenciju PR gurua Ranka briljantno odigrala najbolju marketinšku rolu u povijesti ZG-sporta.
Uza sve lijepe pobjede, sjajno polufinale jedne solidne hokejske lige, koja nije ni euro top, ali ni euro trop, Gojanović i njegovi ljudi jednu od najvećih pobjeda ostvarili su upravo na tribinama.
Tu su i BBB kulturni
Austrijska policija i čelnici Ebel lige, primajući medvjede u Ebel članstvo, imali su samo jedan uvjet:
– Ako vaši navijači naprave i jedan incident, letite van.
Vidio sam mnogo BBB-ovaca, doduše nešto starijih, ali za frku uvijek spremnih, kako ne fućkaju na austrijsku himnu, iako su i čelnici, i igrači, i navijači u Austriji nazivani "jugoslavenskim svinjama".
Zbog svega toga Damir Gojanović je ovosezonski zagrebački "special one" i kada bi se dodjeljivala nagrada najuspješnijem sportskom menadžeru, ona bi završila na Šalati. Pred Gojanovićem je i velika odgovornost za hrvatski hokej. Jer, Letang, Oulette, Guidareli mogu biti uzori, ali samo uz vrhunski rad u omladinskom pogonu te je stalno bdjenje nad današnjim seniorima i reprezentativcima i njegova zadaća. I zato bi Gojanović trebao od Bandića tražiti proračunski novac zbog budućnosti hokeja, koji bi pogrešnim koracima mogao vrlo brzo propasti. A vi, bahati menadžeri, koji ste ga prozivali, koji sve znate i jako ste pametni, možete samo platiti tečaj kod profesora Gojanovića. I slušati što govori, a ne drijemati, ispunjavati križaljku i dopisivati se preko mobitela. I oprostite mu uspjeh!