Goldstein, Missoni i 
dugovi Ljubljanske banke

Komunizam i fašizam nisu jednako zločinački režimi. Neki totalitarizmi su ipak zlo s velikim “Z”, a neki su se služili zločinačkom metodologijom u pokušaju ostvarenja bazično plemenitih i čovjekoljubivih ciljeva, reći će dr. Ivo Goldstein, što znači da ni gola ideja hrvatske države nije “bazično plemenit i čovjekoljubiv cilj,” a stvaranje Jugoslavije očito jest!

Iz te teze da “plemeniti i čovjekoljubivi ciljevi” i ne mogu biti vezani uz pojam hrvatske države, logična je Milanovićeva izvedenica o Hrvatskoj kao slučajnoj državi, a tako se prema njoj ponaša i vlast i najveći dio medija. Kad smo kod medija, i ove smo godine od slavnog dizajnera Missonija, čuli sve o bojama džempera ove jeseni, ali ni ove godine iredentističkog “gradonačelnika općine Zadar u izgnanstvu” o toj protuhrvatskoj raboti nitko nije pitao ništa. To provincijalno plaženje pred moćnima i slavnima, to kmetovsko zavirivanje u tanjur da se doslovno vidi što je pojeo i to sustavno izbjegavanje pitanja o svojatanju Zadra, to već djeluje kao suučesništvo! “Slobodna općina Zadar u izgnanstvu” formirana je 1963. u Veneciji, kad iredentisti za sva mjesta u Istri i Dalmaciji koja su bila pod Italijom formiraju gradske uprave “u izgnanstvu” što znači da su ona za njih okupirana. Tako u statutu slobodne općine Zadar stoji odredba da će se “zahtijevati povratak zemlje u talijansku Domovinu u ime talijanske povijesti, kulture i umjetnosti.”

Gradonačelnik te općine Zadar 1989. godine, dakle uoči rata, bio je Ottavio Missoni. I razgovara s njim dalmatinski dnevni list i Missoni više ne zna kako da se izblenda pa kaže da je on “Dalmatinac s talijanskom putovnicom,” no dresirani da za vrat skoče svakome tko sluša Thompsona, ali i da bez riječi otpora kraj njih prolaze svi mogući protivnici hrvatske države mi smo i ove sezone čitali kako se gradonačelniku općine Zadar u izgnanstvu sviđa obala, ali ne i to kako se usudio imati onu sramnu funkciju. I tako bez znanja, bez pameti, bez svijesti da ćemo ovako pouzdano potonuti, kojeg se god posla prihvatimo, funkcioniramo kao Milanovićeva slučajna država.

Pogledajmo kako se “slučajna država” kadrovski priprema za raspravu o dugu Ljubljanske banke. Ta je banka 1990. ostala dužna tisućama naših štediša gotovo milijardu dolara te je s kamatama danas taj dug tri milijarde eura! Slovenski je parlament 1994. osnovao Novu ljubljansku banku, a dugove ostavio staroj banci, s ciljem da se dug prebaci u vječnu sukcesiju. Da jedan parlament tu odluku donese na temelju Ustavnog zakona to europsko bankarsko poslovanje nije vidjelo jer je Ustavni zakon jedne zemlje poslužio da se retroaktivno ponište vlasnička prava štediša jedne banke. Od tada se tvrdi da Nova ljubljanska banka ne duguje baš ništa nikome, a ako dugova i ima, da je to pitanje sukcesije ukupnih dugova imovine bivše države.

Pogledajmo kako taj osjetljiv problem rješava slučajni premijer. Vlada čelnikom naše komisije za taj problem imenuje Zdravka Rogića, Čačićeva HNS-ovca, osobu koja je 20 godina zadužena u HNB-u upravo za sukcesiju bivše imovine pa se tim odabirom diskretno osnažuje slovenska teza da to pitanje spada u sukcesijsku masu. Rogić pak za svog glavnog suradnika određuje Slovenca Marijana Klanca, djelatnika HNB-a, koji je tijekom nastanka duga Ljubljanske banke hrvatskim štedišama bio ni manje ni više nego direktor pravne službe upravo te Ljubljanske banke, glavne filijale Zagreb!

I sad bi takvi kadrovi u pregovorima s Francom Arharom, bivšim guvernerom NB-a Slovenije koji je izmislio Ustavni zakon po kojem je osnovana Nova ljubljanska banka koja ne priznaje dug, trebali ishoditi povrat duga našim štedišama!

Ekonomist Goran Marić ovih dana u svojoj kolumni piše da je “Rogić kao glavni savjetnik bivšega guvernera HNB Rohatinskog zajedno s njim posljednjih godina u bescjenje prodao 8,2 tone zlata RH na kojemu je država Hrvatska izgubila stravičnih pet milijardi kuna!” “Niti jedna Vlada, pa ni ova,” piše Marić, “ne želi vidjeti da je HNB samo na upravljanju međunarodnim deviznim pričuvama i na prodaji zlata u sedam, osam godina izgubila 30 milijardi kuna!”

Marić ističe da su bivši guverner Škreb i njegov zamjenik Rogić najodgovorniji i za slom našeg bankarskog sustava koji da je koštao zemlju gotovo 90 milijardi kuna nakon čega smo ostali bez banaka, a od prodaje banaka dobili smo jedva 5,4 milijarde kuna! Nije li sav taj užas posve normalan ako je eliti jedne države ista ta država slučajna tvorevina, a “bazično plemeniti ciljevi” rezervirani su im za stare ljubavi?