Goldstein protiv činjenica

Koliko je državni vrh dezorijentiran, neodlučan i mlak kad je u pitanju postupak za rehabilitaciju ratnog zločinca Draže Mihailovića u Beogradu, potvrdio je još jednom Ivo Josipović u subotu na Plitvicama. Na 21. obljetnici pogibije Josipa Jovića čak je izustio: “Kako se devedesetih bilo hrabro i pravedno boriti protiv četničkih ideja kao što je to bilo i četrdesetih godina, tako i danas, kada neki žele vratiti kotač povijesti, moramo reći ne.” To bi kao trebalo biti odlučno NE hrvatskog predsjednika na nove četničke provokacije iz Beograda koje su zamotane u pravosudnu farsu, a zapravo iza sebe imaju političku pozadinu. Državni vrh nema snage ni volje reagirati službeno, a kako je pritisak javnosti sve veći, Josipović je očito javnost namislio malo smiriti antičetničkim istupom. Ali koji je bio toliko kamiličast, kao ubod mladog komarca. Baš će biti zanimljivo vidjeti kako će to Hrvatska pod njegovim vodstvom kazati povijesno NE četnicima.

Ali zato je dobio odmah udarac iz Beograda. Tamošnji državni tajnik ministarstva pravosuđa Slobodan Homen opominje Hrvatsku da nema moralno ni političko pravo komentirati proces. I da je to unutarnja stvar Srbije te da sud mora biti neovisan. Ali odmah je dao do znanja da tome nije tako, što svatko upućeniji i zna jer nema u Srbiji ništa bez politike. Pa tako Homen sve nas uči da su Saveznici Mihailovićeve četnike prihvaćali kao svoje suborce. I tvrdi da ratni zločini koji su se dogodili neće biti rehabilitirani, ali zato Draža očito hoće. Povod će dakako biti političke manipulacije kod pisanja Dražine optužnice, formalni propusti u procesu, ali i kad ima formalnih propusta, onda se održi novo suđenje pa se presudi prema dokazima kojih protiv Draže ima i previše.

Nije, međutim, problem u Srbiji. U njoj se nikad nije i neće ništa bitno promijeniti. Srbijanska vanjska politika bila je i bit će konstantna, posebice kad je riječ o Balkanu i jugoistoku Europe. Nema veze tko je u Beogradu na vlasti, politika se ne mijenja, ima samo možda malo drukčiju izvedbu. Problem je u hrvatskoj politici koja je nejedinstvena u zaštiti nacionalnih interesa zbog dugogodišnjih unutarnjopolitičkih sukobljavanja i nesnošljivosti, zbog ljudi koji i danas žive i razmišljaju opterećeni stereotipima jugohistoriografije, kojima je i danas Jugoslavija ostala pojam i žaluju za njome, koji su do zadnjeg časa 1991. kalkulirali na koju će se stranu okrenuti, koji Hrvatsku nikad nisu vidjeli niti htjeli izvan Jugoslavije. I upravo taj mentalni sklop danas je prepreka hrvatskom odlučnom NE. A da se onda i ne govori kako je bitnije dodvoravanje interesima nekih velikih sila na Balkanu, a na štetu naših interesa. To su opet one Radićeve guske u magli!

A onda na takvu srbijansku politiku vrhnje pridoda još i Slavko Goldstein. Nema veze što protiv njegovih tvrdnji govore činjenice, a tu je i najnovija knjiga Adalberta Rebića “Sve moje izbjeglice”. Njega ne zanimaju činjenice. Pa zato i može reći za beogradske medije: “Točno je da je između 1991. i 1996. bilo recidiva ustaštva, što je uplašilo i otjeralo srpsko stanovništvo.” To je najobičnija budalaština! Jer činjenice i dokumenti, i to iz srpskih izvora, kao i svjedoci, jasno dovode do zaključka da je srpsko stanovništvo nakon Oluje 1995. organizirano napustilo svoja ognjišta, da su planovi za evakuaciju davno prije napravljeni, da je srpska vojska i na silu tjerala u zbjeg one Srbe koji su bili neodlučni, da nitko od krajinskih čelnika te iste Srbe nije želio zadržati i vratiti jer je Beograd odlučio da moraju otići. A kad Slavko Goldstein to govori za Beograd, još i kao posebni savjetnik Zorana Milanovića, ispada da je to naš poluslužbeni državni stav. A zapravo je samo riječ o dugogodišnjem njegovu političkom obračunu s Tuđmanom, pa i sad kad je već godinama mrtav, bez obzira na to što nije riječ o istini, i što nanosi štetu nacionalnim interesima. Koje će sad u Francuskoj zastupati njegov sin Ivo, zacijelo i novopečeni akademik HAZU.