Golootočki ton ministra Jovanovića

Biti bahat, mogu što hoće, nikakve kontrole nad njima nema, mogu sad već i vrijeđati krajnje otvoreno, mogu naočigled cijele nacije mijenjati povijest bez imalo srca prema tisućama nevino zaklanih i ta se pošast sad širi tako daleko da su pronašli jataka u crkvenim redovima koji nakon 50 godina svećeničkog staža tvrdi da svetaca nema, a da je beatifikacija goli marketing. Što je onda radio pola stoljeća u Crkvi?

Sve to može naša moćna lijeva koalicija u prvom redu zato jer oporbe u ovoj zemlji nema i sve će to ići tako još barem pola godine jer one sekunde kad je drug Šeks zaključio, a stranka prihvatila, da se izbori za šefa stranke održe krajem svibnja, ovoj vlasti je dan grace period od praktično godinu dana.

Dakle, da je bilo tko na desnom centru, a kamoli ministar, izjavio bilo kome, da stane pred ogledalo i pljune u ono što vidi, kako je ministar Jovanović poručio Mamiću, Markoviću i Srebriću, Hrvatska bi gorjela od prosvjeda! Ali kad tim blajburškim tonom progovori ministar u Milanovićevoj vladi, koja je takav miljenik medija da to u ovih 20 godina još nismo vidjeli, onda se ta izjava tretira kao dječja nepodopština!

Postoji li na kugli zemaljskoj ministar obrazovanja s ovakvom retorikom? Ivan Zvonimir Čičak takvu retoriku vidi kao fašističku, meni se prije čini da bi prof. Gruden tu našao neke crte sadizma jer Jovanović ima cijeli igrokaz u glavi. On kaže da je “krajnje vrijeme da se Mamić, Marković i Srebrić uhvate za ruke”, a onda da valjda u tradiciji Golog otoka “stanu pred ogledalo i pljunu u to što vide”. Ako u prvom činu tri Jovanovićeve mete kritike moraju pljunuti sami sebi u lice, ovim tempom do kraja mandata, ako ministar hoće ostati vjeran sebi, morat će predložiti da si sami pucaju u glavu! To da Zoran Milanović svojom šutnjom na ovaj nečuveni eksces faktično daje podršku takvoj retorici, skandal je jedva nešto manji od Jovanovićeve pljuvačke jer mu je to ministar obrazovanja!

Ali mediji ne zamjeraju Milanoviću šutnju, kao ni to da na njegovoj pompoznoj presici narod dobije odgovor na 37 odabranih od tisuću postavljenih pitanja i to se predstavlja kao vrhunac demokracije. Umjesto da kao svaki normalni premijer bez prenemaganja s Twitterom, u zemlji u kojoj sedam posto ljudi ima fakultet, jednom mjesečno drži konferenciju za novinare!

Ali, Milanović sve može! Nećete nikada u Tadićevu kabinetu vidjeti sliku neke hrvatske ratne pobjede, ali u kabinetu hrvatskog premijera uredno se koči slika koja slavi jednu srpsku ratnu pobjedu! No, to je tradicija jedne anacionalnosti.

Dražen Budiša znao je pripovijedati da ga je Ivica Račan jednom pozvao u kabinet da mu objasni svoje “dimnjake” u Piranskom zaljevu i zamolio je u uredu da donesu zemljopisnu kartu. Stiže karta, Račan je rasprostire po stolu i počne mu objašnjavati detalje plana, a na rubu karte piše “Jadransko morje”. “Ivica zaboga, pa imaš li ti kao hrvatski premijer umjesto slovenske, neku hrvatsku zemljopisnu kartu?”, pitao ga je zgroženi Budiša. Eto, to je ta lijeva indiferentnost prema nacionalnom!

To je ta ležernost prema naciji: radilo se o uredskom materijalu ili o povijesnim umjetninama, oni su od nacionalnog posve operirani. Ali, samo su oni takvi, takvi nisu lijevi ni u Njemačkoj, ni u Italiji, najmanje u Francuskoj. No, nije li kod nas lijevo i anacionalno godinama išlo ruku pod ruku?

Zoran Milanović je bio na Bleiburgu, poklonio se žrtvama i bila je to scena na kojoj bi mu svatko dobronamjeran stisnuo ruku. No, nakon intervjua Slavka Goldsteina i nakon što mu je postao osobnim savjetnikom sad već i Milanović po njegovim šalabahterima tvrdi da je nešto problematično s komemoracijom Bleiburga! Sad i on tvrdi da na “Bleiburgu nije bilo masovnih ubojstava” i da se tamo vrši “komemoracija jednoj vojsci”!

Ali, ako tako misli, zašto je išao na Bleiburg “komemorirati jednu vojsku”? Ili o tome misli ono što mu Goldstein kaže?

I na kraju Velikog tjedna posebno fascinantno zazvonila je izjava don Ivana Grubišića koji je nakon 50 godina svećeničkog staža, a u povodu početka beatifikacije Franje Kuharića, ustvrdio kako je “beatifikacija samo duhovni marketing Crkve” i “da niti jedan čovjek ne može biti svetac”. Dakako da je stav don Grubišića posve legitiman, mali je problem jedino u tome što je punih pedeset godina obavljao svećenički službu. Župnik koji ne priznaje svece, svećenik koji ustaje protiv beatifikacije!

Postavlja se pitanje što je on zapravo pola stoljeća radio u Crkvi ako njeno osnovno učenje nije priznavao? Ili je odgovor za hrvatske prilike zapravo predvidljiv?