Zamislite da je Janica nakon prvog trofeja rekla da joj se više ne da juriti na štopericu, već da bi radije hengala s ekipom. A onda se otišla zafrkavati skačući po susjedovoj ogradi. Teško je to zamisliti, ali ako ste barem pokušali, onda ste na pola puta da shvatite što je napravila jedna od najsvestranijih sportašica koju smo imali priliku upoznati, Ana Rumiha. Naša najbolja snowboarderica se, eto, profesionalno zafrkava umjesto da skuplja medalje uz zvukove nacionalne himne.
Nije šala. Anin je ''posao'' da ide kamo hoće i radi što hoće. Najčešće na snowboardu, ali ni to, čini se, nije uvjet jer ljeti možete na webu pratiti i njezine avanture na longboardu ili biciklu. Usput, jasno, promovira svoje sponzore kako zna i umije. U pravilu snima video clipove (pa i prave dokumentarce srednjeg metra) ili obične fotke i stavlja ih na internet. I to je to. Nema radnog vremena. Nema norme. Nema šefa koji gleda radi li što bi trebala. Štoviše, budući da je barem načelno profesionalna sportašica (iako će ona prva to zanijekati!) nema obvezu čak ni natjecati se! Ana je, da konfuzija bude veća, članica Nitro Snowboard Teama. Vlastite video uratke Ana već neko vrijeme producira sama, tj. s partnericama iz Lipstick Productionsa, male produkcijske kuće posvećene europskim bordericama. A evo i kako je sve krenulo:
"Htjeli su me vrbovati za raznorazne ekipne sportove, ali ja sam kao mala sanjala atletski nastup na OI. U mojoj glavi tada profesionalni sport bio je nešto čisto i lijepo, no čim je prvi bogati klinac u kvartu dobio skejt, ja sam u roku od dva sata znala skočiti i poslije svakog treninga na Mladosti do večeri sam skejtala iza zgrade. Išla sam na natjecanja iz matematike i fizike samo da bih dobila slobodne dane izvan škole i, normalno, skejtala."
Ovisno kako gledate, skejt je ili okončao Aninu atletsku karijeru ili joj otvorio vrata freestyle svemira. Jedan ekstremni skok stajao ju je ozbiljne ozlijede koljena.
"Ozljeda mi je zapravo olakšala odluku da tartan zamijenim snijegom i bitna mi je jer sam shvatila koliko vlastito zdravlje uzimamo zdravo za gotovo, naučila me cijeniti svaki korak na svojim nogama. Skužila sam da na snowboardu mogu ići brže i skakati više nego na skejtu. U mojoj viziji budućnosti otada se nalaze planine i snijeg."
Ana je bordanju isprva pristupila punim gasom. Kad znate da je snowboard olimpijski sport još od 1996., ne čudi da je plan B – zimske OI bio itekako realan. No, u trenutku kad joj se olimpijski put širom otvorio, shvatila je da je natjecanja – uopće ne zanimaju.
"Prijelazna godina za mene je bila ljetni nastup na Svjetskom juniorskom prvenstvu u atletici u Debrecenu i Zimsko FIS prvenstvo u Zermattu, na koje sam pristala samo zato što sam htjela biti na snijegu, a to je bio način. Slijedila je godina nastupa za snowboard repku. Išli smo na sva mondena skijališta, bili jako cool, ali i jako gladni. Uz to, skužila sam da mi je na Sljemenu bilo uvijek bolje nego u Zermattu i sličnim mjestima, a i da trebam slobodu. Naučila sam to na vrijeme i otada nemam nikakvu potrebu natjecati se ni s kim osim sama sa sobom, nekad 100 na sat nizbrdo, nekad u mreži na plaži. Lagano sam se odvojila od natjecanja i krenula u nepoznato…"
Ovo ''nepoznato'' uzmite s rezervom. Jednostavno, umjesto da se budi na glečeru na minus dvadeset i ponavlja forme dok glatki mišići ne zapamte svaki pokret, ona se budi na glečeru na minus dvadeset, pogleda kroz prozor i odluči pričekati dok se temperatura ne digne na ugodnih minus pet. A onda s ekipom ode skakati na jib-line najbližeg snowparka. Snowboarderi vole reći da ''imaju trikove u džepu''. Slikovito govoreći, Anin džep puca po šavovima. I zato je cijene drugi borderi. Nismo brojali, ali imajući na umu što sve Ana zna skočiti, kladimo se da može isti gelender skočiti na barem trideset različitih načina. I onda još toliko na backside. Ako se nikad niste inicirali u svijet freestylea, pokušajte zamisliti gimnastičara i jednako toliko vježbi na jednoj spravi. Nije isto, ali otprilike. To što Ana ne vrti double cork je stvar izbora, jer jibbanje na ulici ili freeride na 5000 metara u gruzijskom pršiću nisu ništa lakši i/ili manje opasni.
"Kako to obično biva kad nešto voliš, stvari su se brzo posložile i našla sam se u grupi ponajboljih europskih borderica mojih afiniteta s istim ciljem – snimanjem filmova o ženskoj europskoj sceni. Otada guštamo na snijegu skupa kad i gdje želimo. Za dobrom idejom došli su i sponzori koji su mi dali mogućnost da cijelu godinu putujem i radim što me volja pod uvjetom da se zabavljam i podijelim to sa svijetom. Sad mi je to smiješno, ali kao mala sam maštala da putujem daleko, a danas s Lipstickom prelazim takve udaljenosti da već odavno ni ne brojim. Sa svojih sedam frendica jednostavno putujem gdjegod je najviše snijega, najmanje ljudi i najneočekivanija avantura!"