Brdski biciklizam donedavno se uglavnom dijelio na dvije skupine: jednu koja vjeruje u sirovu moć pedala i demonstrira silu sprintajući uzbrdo, i drugu koja vjeruje u silu gravitacije i demonstrira "jaja" leteći nizbrdo. No, prilično daleko od UCI-ja i Svjetskih kupova, čitavo vrijeme među amaterima i rekreativcima cvate disciplina koja genijalno spaja sve čemu mountain bikeri naginju. A to je, barem mi tako mislimo, jurnjava za gušt neovisno o nagibu terena. Zanimljivo, proizvođači bicikala znali su da su - prema prodajnim brojkama - all-mountain bicikli oduvijek među najpopularnijima uopće. Dakle, bicikli dovoljno lagani za vožnju uzbrdo i dovoljno čvrsti za skakanje po nizbrdici. Tako se, pojednostavljeno govoreći, enduro održavao na životu do prošle godine.
Veće je bolje
Usput, sjećate se, prvih nekoliko desetljeća svi su brdski bicikli, neovisno o namjeni, imali 26-inčne kotače. Onda se netko dosjetio da bi se veći kotači mogli bolje vrtjeti po grubom terenu. Pa se rodio 29er. Zavoljeli su ga svi XC junaci, a i svi brdski biciklisti viši od 185 cm. No, za tehničke je DH dijelove bio preglomazan. Tek sredinom nultih Kirk Pacenti se dosjetio da je sredina, tj. 27,5 inča idealna veličina za montiće (euro šifra: 650B). I, kako to već ide, Nino Schurter počeo je na tim kotačima osvajati XC svjetski kup, a Mick Hannah uzeo srebro na Svjetskom DH prvenstvu 2013. Neočekivano, 4-cross junak Jared Graves popeo se kao treći na postolje istog DH prvenstva na Yetiju namijenjenom za enduro!? Da, tehnika je uznapredovala. Enduro fulići postali su lakši od 13-14 kg, a zahvaljujući uglavnom karbonskim ramama ostali dovoljno čvrsti za punokrvni downhill.
No, kako to već ide, krovna biciklistička organizacija u svijetu UCI nije našla za shodno poslušati glas naroda. Kad kažemo "naroda", mislimo na profesionalne XC i DH vozače, žive legende i super-ozbiljne rekreativce. Sluha su, srećom, imali sami vozači i rodio se Enduro Mountain Bike Association – EMBA. Točnije, četvorica entuzijasta, Chris Ball, Darren Kinnaird, Fred Glo i Enrico Guala jednostavno su seriju od sedam enduro utrka 2013. proglasili Svjetskom enduro serijom (Enduro World Series), a odaziv vozača bio je, blago rečeno, fenomenalan. Naime, već na prvoj utrci pojavilo se otprilike desetak svjetskih prvakinja i prvaka podjednako iz cross countryja, downhilla i svega između. S tim da ovo "utrci" ne znači dva sata/pet minuta jurnjave na štopericu, nego dva dana vozikanja uzbrdo i nizbrdo po nekima od najspektakularnijih predijela za vožnju biciklom na svijetu. Nacionalni parkovi Škotske, obronci Anda u Čileu, francuske Alpe i bajkerska Mekka Whistler samo su dio EWS-a.
Potpuno drukčiji od drugih
To objašnjava, između ostaloga, i festivalsku atmosferu na ovim utrkama. Vikend na enduru drukčiji je od svih ostalih vidova biciklističkog utrkivanja. Uzmite samo zbunjujuću činjenicu da enduro utrke ne propuštaju Cedric Gracia ili Steve Peat: prvi je poznat po tome što prezire pedaliranje i živi za show, a drugi u bidonu umjesto energetskog pića nosi Stellu. I obojica su top vozači u svjetskom DH kupu iako zajedno imaju nešto sitno ispod devedeset godina. Istovremeno, konkurenti su im mladi Ruaridh Cunningham, svestrani 25-godišnjak koji inače vozi DH za slovenski Unior Tools Team, višestruki svjetski prvak u 4-crossu Jared Graves, kao i XC specijalisti Nico Lau ili Joe Barnes. Plus, a to je možda najbolji dio, stotine amatera koji jednostavno vole brdski biciklizam (i nerijetko uključuju neke od osnivača EWS-a!).
Friška pravila endura nisu prebrutalna. Predviđaju najviše 20% uzbrdice. Ostalo je ili ravni singletrack ili jurnjava nizbrdo. Tijekom vikenda vozi se najmanje šest etapa od čega neki dijelovi staze (uzbrdice, transferi) imaju samo vremenski okvir, a neki (ravni dijelovi, nizbrdice) se štopaju na stotinku. Kako su sjajni enudro bajkovi dostupni već godinama, nitko nema prednost zbog bolje opreme. Sve je na vozaču i tempu.
Vozači za vozače
Ne tvrdimo da je to samo zbog 27.5 inčnih kotača, niti samo zbog ultralakih fullyja, ali kako drukčije objasniti da su enduro zavoljele baš sve vrste mountain bikera na svijetu? Uključujući i lokalne entuzijaste. Naime, Slovenski enduro kup vozi se od lani i kod nas u Grožnjanu. Imamo i prvake države, a nikome nije čudno da se najbolji slovenski DH vozač ikad Nejc Rutar prebacio na enduro. Dio šarma EWS-a, dakako, leži i u činjenici da je to serija koju organiziraju vozači za vozače, a ne švicarski odvjetnici za sponzore. Premda su na startu stotine uglavnom profesionalnih vozača, nitko ih ne pita za licence niti za koji team voze. Kao ni amatere koji redovito uzimaju mjeru pro riderima. Priznajte, zvuči malo hipijevski, zar ne?