Anita (26), Tea (28), Daniel (37) i Siniša (48) glavni su likovi ove priče. Svi su počeli trčati otprilike u isto vrijeme, prije godinu i pol, iz potpuno različitih razloga. Tea je u to vrijeme prolazila kroz loše razdoblje u životu, poklopilo se nekoliko negativnih stvari i trebala je ispušni ventil:
"Ironično je da sam imala nogu u gipsu, sedma runda identične ozljede, koja je uzrokovala i financijske probleme. I baš sam u inat tome odlučila trčati. Morala sam nekako sve pobijediti", kaže Tea.
Zbog zdravstvenih je razloga trčati počeo i Siniša: sjedalački način života značio je skupljanje suvišnih kilograma, a sa sportom se susretao samo u redateljskoj ulozi. Trčati je počeo slučajno, nakon što je surfajući internetom naletio na stranicu škole trčanja. Odlučio se upisati u školu bez da je ikome o tome govorio. Iako je sumnjao da će ikada moći pretrčati prvi kilometar, nije odustao, čak ni kada ga je trener odmjerio i ustvrdio da će "s njime biti puno posla". Nakon mjesec dana treniranja je uspio pretrčati 5 kilometara u komadu...
"Ako kupim jaknu, počet ću trčati"
Anitina i Danielova priča su jednostavnije. Anita, producentica na radiju, morala se zbog posla buditi u 4 sata ujutro, da bi oko 1 poslijepodne već bila doma. U to su vrijeme svi njezini prijatelji bili na poslu ili faksu, pa često nije imala ni s kime ni kavu popiti. Sportašica u duši, morala si je pronaći nekakvu zanimaciju, a kako je nasip bio blizu - počela je trčati. Početni se kilometar uskoro se produljio na 2, 3, 5, 10...
Kod Daniela su stvari krenule još jednostavnije: tipični freak za računala, gadgete, filmove i ostale indoor aktivnosti vanjski bi svijet doživljavao samo kad bi trebalo doći od točke A do točke B. Sve se promijenilo kada je dobio psa, točnije kuju, koju je morao šetati. Tri puta dnevno, uz sve dulje i dulje šetnje, i zavolio je biti vani. Iako je Blondie odigrala ključnu ulogu u početku trčanja, morao se dogoditi još jedan čudan trenutak. Daniel je, naime, ušao u sportski outlet i vidio jaknu za trčanje poprilično snižene cijene i pomislio kako bi možda počeo trčati ako si je kupi. Istog je ponedjeljka prije posla radio krug po kvartu. Otrčao je manje od 400 metara, ali se osjećao kao da je sam oslobodio Pariz.
Trčiš kako jedeš
Osim psihičkih pobjeda, trčanje im je donijelo i promjene u drugim segmentima života, prvenstveno u prehrani. I dok curama kilogrami nikada i nisu bili problem (što možete zaključiti po fotografijama), dečki su ponosni na broj kilograma koje su putem izgubili - Daniel dvadesetak, Siniša desetak. Još su ponosniji jer su ti kilogrami otišli bez "čudesnih" dijeta koje jamče gubitak masnih naslaga u rekordnom vremenu, a taj se trend dovođenja tijela u red i dalje nastavlja.
Tko trči, taj i griješi, a tada može doći i do ozljeda:
"Sklona sam pretjerivanju, to može rezultirati ozljedom. Srećom, to su uglavnom bile manje ozljede, računaju se kao iskustvo više", uz osmijeh je objasnila Tea. I Anita je zbog pretjerivanja znala na posao doći šepajući. Očekivali smo da će se i dečki požaliti, ali oni tvrde da nisu bili ozlijeđeni. Daniel je samo priznao da je krivo stao dok je igrao badminton pa nije mogao trčati par dana. Kakve to ima veze s trčanjem? "Tada su me upozorili da bih badminton trebao igrati u drugim tenisicama. Naime, otkad sam počeo trčati, ne postoji aktivnost koju nisam odradio u tenisicama za trčanje."
Počeli su iz različitih razloga, razvijali se u različitim uvjetima i različitim brzinama i svatko od njih teži drugom cilju. Nakon nešto više od godine dana trčanja Tea se orijentirala na trail i trekking utrke, Anita najviše voli trčati kros, a Siniša i Daniel se pripremaju za maraton. Bez obzira na razlike, svo četvero uopće ne razmišljaju o tome da smanje količinu pretrčanih kilometra, ili - ni pomisliti! – da prestanu trčati. Visoke temperature ili kiša ih ne mogu zaustaviti. Zapravo, gotovo da ne mogu zamisliti što bi ih to uopće moglo spriječiti.
Stoga, ako se još dvoumite početi ili ne, porazgovarajte s bilo kime tko se aktivno bavi trčanjem. Jer, kako nam je rekao Siniša:
"Naš je trener ustvrdio da postoji jedna ovisnost koja se ne liječi – trčanje!"