Planinsko je trčanje relativno novi sport, svježa atletska grana koja je svoju legitimnost stekla u osamdesetim godinama proteklog stoljeća. Ipak, najstariji zapisi o planinskom trčanju zabilježeni su još davne 1068. godine, kad je škotski kralj Malcolm tražio svog osobnog kurira na način da se kandidati utrkuju do vrha planine i natrag.
Sredinom 19. stoljeća u Engleskoj i Škotskoj su se počela održavati natjecanja, a prva trka takvog tipa "izvan Otoka" se održala u Aljaski u mjestu Seward 1915. godine, do obližnje planine simboličnog imena Mt. Marathon i nazad, s dužinom od 5 km do vrha, od nule do najviše točke na 1000 m iznad mora. U međuvremenu se planinsko trčanje razvijalo u mnogim smjerovima, pa tako danas imamo poprilično varijanti ili disciplina koje se razlikuju po dužini, visinskoj razlici, nagibu i nadmorskoj visini.
Klasični uphill
Klasični je uphill trka od podnožja do vrha planine. Iako dužinu, visinu i nagib uvijek diktira priroda, tj. planina, WMRA je za potrebe održavanja svjetskih i europskih prvenstava ipak uniformirala staze i zadala gabarite unutar kojih se mogu održavati, iz jednostavnog razloga da ne bi bile preblage ili pak preekstremne. Potrebna dužina iznosi 12 km za muškarce i 8 km za žene, a prosječan nagib oko 10%.
BOROŠA (Zagreb, Medvednica) najstarija je planinska uphill trka u Hrvatskoj, čiji početak datira još iz vremena bivše države (proljeće 1991. godine). Pravi prototip klasičnog uphilla sa startom u centru metropole, uvodnim prolaskom kroz gradske četvrti, a drugi dio po lijepo uređenoj planinarskoj šetnici Leustek do vrha planine. MAKARSKA-VOŠAC (Biokovo) ekstremno je teška trka s ubitačnim nagibom, pandan slovenskom Grintavcu, najtežoj svjetskoj trci takvog tipa. Start na razini mora, kratki uvod po Makarskoj i potom skoro pa vertikalna strmina do vrha Vošac na 1422 m iznad mora.
Među najpoznatije i najmasovnije svjetske trke klasičnog uphilla svakako spada GROSSGLOCKNER BERGLAUF (Heiligenblut, Austrija). Maksimalno atraktivna, u fantastičnom pejzažu nacionalnog parka Grossglockner (najviši vrh Austrije, 3789 m) i najdužeg austrijskog glečera Pasterze (8,4 km). Start je u malom koruškom mjestu Heiligenblut, s izuzetno lijepom stazom koja nema kontinuirani uspon već se visine osvajaju po terasama, i s ciljem u turističkom kompleksu Kaiser-Franz-Josefs-Höhe na 2369 m iznad mora.
Up & downhill
Ovakav je tip utrka manje zastupljen od uphilla, sa startom i ciljem na približno istoj nadmorskoj visini, često puta na istom mjestu. Iz organizacijske perspektive najjednostavnija, obzirom da je sve osim staze smješteno na (približno) istom mjestu - za razliku od klasičnog uphilla, gdje sve završava često puta na najnepristupačnijem dijelu staze (primjerice Grintavec).
Nama najbliža trka takvog tipa je na samom rubu Ljubljane, Tek na Šmarno Goro. Po niskom brdu se starta na 300, a završava na vrhu, na samo 669 metara iznad mora. Zbog toga je staza dugačka 10 kilometara i vijuga po Šmarnoj gore lijevo-desno, gore-dolje, što je klasičan primjer up&down planinskog trčanja.
Long Distance
Riječ je o sve popularnijoj disciplini, koja se može zvati i planinski maraton. Za razliku od klasičnog maratona, dužina ovdje nije definirana, isto tako ni nagib, ali su postavljene neke granične vrijednosti, obzirom da se razlikuju i po prohodnosti terena.
Kod nas imamo tri takve trke. SLJEMENSKI MARATON (Zagreb, Medvednica) vrlo je popularna i masovna trka s 300-400 natjecatelja, sa startom i ciljem na najvišem vrhu. Staza jednog kruga od 14 km i ne odveć teška, ali količina od tri kruga čini svoje, pa je možda i najteža trka u Hrvatskoj. Osim Sljemenskog maratona, postoji u Samoborskom gorju i Eko-maraton u organizaciji lokalnog atletskog kluba "Jastreb 99". Isto tako, vrlo teška staza s bezbroj uspona i nizbrdica, pravi je izazov okorjelim brdskim trkačima i velika konkurencija Sljemenskom maratonu po težini. U posljednjih nekoliko godina se održava i trka na 27 kilometara na Risnjaku, što je također u gabaritima koji zadovoljavaju kategoriju "long distance".