Goran Bogunović: Lakši sudar

Bila su to najvitkija ženska leđa koja je Pero ikada vidio. Diskretno je virio preko lijepih leđa djevojke koja je vraćala debele stare knjige u tvrdom uvezu. Te knjige budile su nadu. S iskaznice je uspio pročitati da se zove Ana, a prezime je pokrila jednim od pet dugih prstiju svoje desne ruke.
Knjižnica je bila jedino mjesto na kojem je Pero bez cigarete mogao izdržati duže od pet minuta. Nije se mirio s time da je život prekratak da bi pročitao sve knjige gusto poredane po policama. Lutao je po knjižnici izbjegavajući Anu s osjećajem stare strepnje da se u nekoj knjizi koja će mu promaći krije nešto što bi mu moglo promijeniti život.

Dok je pregledavao latinskoameričku književnost, osjetio je pritisak u crijevima. To mu je ograničilo izbor knjiga: istezanje prema gornjoj polici, kao ni čučanje u svrhu pregledavanja donje, nisu dolazili u obzir. Pustio je vjetar rasterećenja i sklonio se u ostale književnosti, nadajući se da tamo nitko neće zalutati sve dok zrak ne bude čist. Zaklonjen od pogleda, nekoliko se trenutaka mogao prepustiti još jednoj lošoj navici, grickanju noktiju.

U ostalim književnostima ništa ga nije privuklo pa je otišao u prikrajak, između poljske i ruske književnosti, i ponovno pustio vjetar, ne bi li se još malo rasteretio.
Miris je nestajao užasno sporo. Pero je stajao ispred Harmsa, Majakovskog, Gombrowicza, koji se nalazio prenisko, bio je tu i Mrožek, a dalje su stajali Česi – desetak svezaka Švejka, kojeg je pročitao bar pet puta, pa Škvorecku00FD, Hrabal… Tad je pred njega stupila Ana.

Je li se izvjetrilo, presjeklo ga je dok je napola očarano, a napola užasnuto promatrao Anu koja je u ruci držala knjigu Alessandra Baricca. Autor to nikako ne može pouzdano znati. Je li se to namrštila i malo frknula nosićem? Nikada ne možeš biti siguran. Pero je znao da će pocrvenjeti, lako crveni. Spustio je glavu i požurio prema izlazu. Ljubaznim gospođama u knjižnici nije se žurilo – smjena im dolazi kad već dolazi i on tako, na svoju sreću, nije uspio pobjeći na vrijeme. Ana je prišla Peri, pogledala knjige koje je posudio (Coetze, Pelevin i Paz), nasmiješila mu se i Pero se rastopio.

Razmijenili su nekoliko rečenica kojih se Pero nakon nekoliko minuta nije više mogao sjetiti. Išli su u suprotnim smjerovima. Dok je njen tramvaj stizao, Ana se opet nasmiješila Peri koji je stajao na suprotnoj stanici. Tek je tada Pero zapalio cigaretu. Njegov tramvaj stigao je prije nego što ju je stigao popušiti do kraja. Sjeo je na jedino slobodno mjesto i počeo nasumice listati knjige.

Nikada ne bi mogao dočekati da dođe kući, još bi u tramvaju počeo čitati knjigu koja mu se najviše sviđala. Autobusom bi stigao brže, ali tamo nije mogao čitati – od krivudanja bi mu bilo zlo. Ovaj put nije bio koncentriran, odsutno je listao pjesme Octavija Paza, pitajući se kad će ga slučaj ponovno spojiti s Anom. Otvorio je Pelevina, zaključivši kako ne bi bilo loše slučaju malo pomoći. Kad je tramvaj stigao na Perinu stanicu, on je zaklopio Coetzea, a plan je bio gotov. Laka koraka spustio se na stanicu. Sredovječna gospođa koja je cijelim putem stajala pored Pere čekajući da on podigne pogled, primijeti njezino postojanje i ustupi joj mjesto, sjela je u dobro zagrijanu stolicu i, njuškajući miris trulih jaja, uputila prema njegovim leđima pogled pun mržnje.

Pero je oduvijek patio od nesanice, ali tih dana osjećao je da za nespavanje ima dobar razlog. U knjižnicu je došao pet dana prije roka. Jedan primjerak Baricca još je uvijek bio posuđen, a rok je odgovarao Aninu. Dolazio je i svaki sljedeći dan, sve dok rok nije prošao, a Ane i Baricca još uvijek nije bilo. Nakon toga, dane je provodio u kafiću pokraj knjižnice, vireći preko već pročitane knjige u iščekivanju Ane.

Zakasnila je četiri dana. Spazio ju je još u tramvaju, nju nije bilo teško primijetiti. Izašla je kroz vrata za ulaz i odrješito umarširala u knjižnicu. Pero je zaklopio knjigu i ušao za Anom.
Iako je to očekivao, razveselilo ga je što ga je prepoznala. Razgovarali su o knjigama i Pero nije uspio pronaći nijednu ozbiljnu zamjerku njezinu ukusu. Potom su zajedno otišli do stanice. Tog je dana slučajno išao u njezinu smjeru. Slobodno je mjesto propustio, ne bi li ostavio bolji dojam na Anu.

Vozač tramvaja naglo je zakočio, njihova su se tijela nakratko dodirnula, a knjige rasule po podu tramvaja. Pero se naglo sagnuo kako bi ih skupio, Ana je učinila isto i sudar glavama bio je neizbježan.
Tramvaj je stao i vozač je otvorio sva vrata. Udarili su u neki automobil, radilo se srećom o lakšem sudaru. Dok su izlazili trljajući čela, bilo je jasno da je ono što se Peri u početku činilo nemogućim postalo neizbježno.

Sudar s Anom spasit će Peru, koji je pušio od svoje petnaeste godine, a nokte grizao otkako zna za sebe, svih loših navika. Nijedno od njih neće se, vjerojatno zbog blažeg potresa mozga, moći sjetiti kako su nakon sudara završili na kavi.
Ana je bila prva osoba koja je Peru zvala Petrom. Te je večeri Petar tek na rastanku shvatio da za cijelo vrijeme razgovora nije zapalio cigaretu niti je otišao na zahod krišom gristi nokte. Kasnije je ipak temeljito izgrizao nokte i popušio cijelu kutiju cigareta. Od toga mu je bilo zlo. Nikad mu prije nije pozlilo od cigareta.

Šest mjeseci nakon njihova sudara u tramvaju Petar je, osjetivši najdublju zahvalnost i ljubav, prvi put u životu odrezao nokte. Pušio je manje, i to samo kad Ane ne bi bilo u blizini. Manje je i čitao, ali to ga nije zabrinjavalo. Pomirio se s time da neće moći pročitati sve knjige koje su ikad bile napisane i shvatio da u životu ipak ima i važnijih stvari. Nesanica ga više nije mučila – legao bi uz Anu, bio ili ne bio pospan, i začas zaspao.
Da bi joj brže stigao, počeo se voziti autobusom. Pero se divio Ani jer je mogla čitati u autobusu, pa čak i u automobilu. Od same pomisli na to, Pero bi u ustima osjetio nalet kiseline.
Puno je spavao, pokušavajući nadoknaditi sve neprospavane noći. Počelo mu se događati da, opijen Aninim glasom, zaspi i usred dana. Spavao bi čvrsto i ona bi ga puštala na miru sve dok se nakon nekoliko sati, ne sjećajući se ni kako je zaspao ni što je sanjao, ne bi probudio s osjećajem dubokog blaženstva.

Ani je s vremenom počelo smetati to što Petar pada u san usred razgovora. Obećao joj je da to više neće činiti, iako mu nije bilo jasno u čemu je zapravo problem, budući da svojim spavanjem nije mislio ništa loše. Ništa nije mislio. To se nastavilo događati mimo njegove volje. Prije spavanja grizla bi ga savjest i pokušavao bi ostati budan, ali probuđen bi posve zaboravio da je nešto skrivio.
Sve bi češće prespavao dogovore ili ih potpuno zaboravio. Kada budan više nije mogao izdržati razgovor duži od pet minuta, Ana ga je odvela liječniku. Liječnik se začudio simptomima i utvrdio da je Petar savršeno zdrav.

Kad se jedne večeri probudio, Ane više nije bilo i Petar je shvatio da je nešto ozbiljno pošlo po zlu. Prvo je do krvi izgrizao sve nokte na rukama, a onda je to učinio i s noktima na nogama. Kupio je šteku cigareta i pušio jednu za drugom. Pet dana čekao je Anu. Nije jeo, spavao, niti se prao.
Pokušao je zaspati na silu, kao da će, kad se probudi, sve opet biti po starom. Tada je pod jastukom otkrio Aninu poruku: “Kad se probudiš, potraži me.”
Čitao ju je iznova i iznova, pri svakom čitanju osjećajući sve veće olakšanje. Iščitavajući poruku, popušio je i posljednju cigaretu. S povratkom nade vratila mu se i glad. Najeo se i ponovno osjetio slatki umor.

Potražit će je, odlučio je Petar. Potražit će je nakon što se dobro naspava.
Nazvao je Anu. Kad je čuo njezin glas, gotovo je povratio od uzbuđenja. Upozorenje da će se naći s njim, ali mu je to posljednja prilika, da ga neće čekati ni minutu niti će više trpjeti njegovu pospanost, Petar je primio na znanje laka srca.
Sve će biti u redu, jednom zauvijek.

Dok je stajao na stanici, osjetio je da mu nešto nedostaje. Knjiga. Vratio se kući. Tramvaj je stigao upravo kad se s knjigom vratio na stanicu, a u tramvaju se nalazilo jedno slobodno mjesto koje je čekalo baš Petra. Sve je bilo savršeno. Otvorio je knjigu i, usprkos uzbuđenju, brzo se zadubio u tekst.

Vozač ga je probudio na zadnjoj stanici. Vani je bio mrkli mrak. Izađi, spavaš već pet krugova, rekao je. Tramvaj ide u spremište. Pijanec! Pero je izašao i ogledao se oko sebe. Ulice su bile puste i bilo je prekasno da kupi cigarete. Neka djevojka brzim je korakom prošla pored Pere i skrenula iza ugla. Imala je širok kaput i on nije mogao procijeniti oblik njezinih leđa. Pero je brzim korakom krenuo za djevojkom, njuškajući miris njezina parfema. Onda je stao. Polako je prišao kanti za smeće, podigao poklopac i bacio knjigu. Pregledao je džepove. Za taksi nije imao dovoljno novca, pa se kući zaputio pješke.