Zagrepčana i saborskog zastupnika Borisa Kunsta rado se sjećam iz njegovih mlađih dana, kad je još bil buntovan sindikalist. Sjećam se da se čak javno zalagal za legalizaciju prostitucije. Kak je sad na vlasti, ima valjda važnijeg posla. Prostitutke i tak nikad nisu bile nikome važne. Osim, naravno, svojim mušterijama. A njih ima na svim društvenih razinama. Navodno i među političarima. Prema tome, društvo se s prostitucijom baš i ne bi trebalo igrati skrivača.
A i kaj skrivati, kad se i tak sve zna. Zna se cijela gradacija ponude na tržištu seksualnih užitaka. Raspon ide od najjeftinijih štajgerica, uličarki iliti kamenjarki, pa do noćnih dama koje svoje usluge nude u prestižnim hotelima i noćnim barovima. I do najskupljih eskort dama. Nije mi poznato kak se na tržištu užitaka osjetila ova aktualna kriza i recesija. I je li opća nezaposlenost pogodila i kurve? Kad smo bili još siromašniji nego danas, štajgovi su bili popularni kao buvljaci. Najpoznatiji štajg pedesetih bil je na zapadnoj strani Tomislavca, gdje su prostitutke “svoju robu” konspirativno pružale na ogled prolaznika.
Kasnije je štajag preseljen na Svačićev trg. A osamdesetih, koje pamtimo po energetskoj krizi s automobilskim prometom na “par-nepar” i nestašici mesa, kave i još koječega, prostitutke su svoj štand otvorile na Trgu Republike ispred Varteksa. Zbog atraktivnost središnjeg trga očekivala bi se i atraktivnija ponuda, a nudila se uglavnom bofl roba. Pripite, zadrignute, nabreknute i jeftino obučene javne ženske bile su na samom dnu cjenika. Najskuplje su bile one mlade i zbigecane noćne dame iz Esplanadinog bara “Zlatni lavovi”. S jednom od njih upoznal me policijski inspektor P., koji mi je za uvod izdeklamiral onu poznatu francusku izreku “Cherches la femme”...
Traži ženu, ako hoćeš naći počinitelja, veli drug inspektor. I nije propustil pohvaliti se kak je upravo preko tih elitnih prostitutki uš’o u trag provalnicima iz “provale stoljeća”, kak su crne kronike bombastično nazvale najpoznatiji gradski krimić iz tih sedamdesetih. Zbog neke sitne operacije, cura trenutno nije bila u službi i imala je vremena za neobavezan razgovor za novine. Redakcijskog kolegu Figića i mene pozvala je u svoje odaje na vrhu hotela “Sport” u Sigetu. Iznenadila nas njena otvorenost i iskrenost. Ali, bome, i lektira koju je upravo čitala. Pokraj uredno prekrivenog kreveta stajala je napol otvorena knjiga svjetske klasike. Shakespeare uz prostitutkino uzglavlje!
Raspon od prostitutkinih odaja i uličarkinog haustora ili skrovitog kutka u parku, dosta mjesta za pitanje legalizacije prostitucije. Naši su djedovi to pitanje imali bolje riješeno. U Kožarskoj i Tkalčićevoj poslovale su javne kuće iliti bordeli sa svim običajima dobrog poslovanja i civilizacijskog standarda. Podsjećam na to i našeg saborskog zastupnika. Znam, znam da, osim ženske, imamo i političku prostituciju. Prvu bi (valjda?) trebalo legalizirat, a drugu svakak sankcionirati. I to bez krivog navoda ili replike. I igranja skrivača...
Oni koji su se politički prostituirali su gori od ženskih prostitutki koje barem otvoreno prodaju svoje tijelo za novac dok ovi politički žele u očima javnosti ispasti moralni a sve bi učinili za vlast i novac.