Gotovac i Tuđman

Ovaj su tjedan obljetnice Gotovčeve i Tuđmanove smrti. Čitam naslov jednoga obljetničkog teksta o Gotovcu: “Pokušao je Hrvatsku lišiti hrvatovanja i to skupo platio”. Neistina. Od početka demokracije do svoje smrti Gotovac je “hrvatovao”. Na primjer, pun je nacionalnog naboja njegov najznamenitiji istup u novoj Hrvatskoj – govor ispred zgrade komande Pete armijske oblasti. U duhu toga govora bila je i njegova vatrena čestitka poslije “Oluje”.

U neprekidnu nizu od 1990. obilje je Gotovčeva “hrvatovanja” kojemu Tuđman ne bi ništa oduzimao ni dodavao, kao što ni Gotovac nije nijekao temeljne nacionalne ciljeve ostvarene devedesetih. Po čemu su se onda Tuđman i Gotovac razlikovali i bili politički protivnici “do istrebljenja”? Odgovor je jednostavan – bili su političari i politički takmaci. Ističe se visoka moralnost u politici slavnog liberala, ali i njega su kao i druge političare vodili u prvom redu interesi. Godinama su on i Budiša ustrojavali i prestrojavali HSLS i sastavljali njegova tijela po svom ukusu, dok se sami nisu posvadili i razišli. Ni to, kao ni Gotovčevo paktiranje sa svojim “krvnikom” Račanom 2000. godine kad je “šestorka” pobijedila na izborima ne potpada pod “visoku moralnost” – riječ je o interesu, bitki za vlast.

A Gotovac je u toj bitki bio kao i ostali. Bio je ambiciozan, htio je biti predsjednik države, no bio je i ostao mnogo više pjesnik i filozof, moralist i mnogima nerazumljiv intelektualni elitist nego organizator i vođa koji bi se svidio masama koje je, uostalom, opjevao kao (Tuđmanovo) “krdo” i “stado”. Za razliku od njega, Tuđman je bio sjajan organizator, svome je “stadu” ulijevao osjećaj hrabrosti, odlučnosti, samopouzdanja, sigurnosti i zaštićenosti u vremenu u kojem je to bilo prijeko potrebno.

Besmisleno je Tuđmanovu i Gotovčevu političku djelatnost mjeriti mjerilima “visoke moralnosti” – politika jest ili nije uspjeh, učinak, djelo, ostvarenje cilja. Tuđman je po prirodi bio – vlast i vođa, a Gotovac oporba i razorna okomljenost na hijerahiju, makar joj je težio. Oporbenjak je bio i u Račanovoj i Budišinoj koaliciji kojoj je pripadao. Takvi, Tuđman i Gotovac, svoje su uloge odigrali dosljedno i do kraja. Ali suprotstavljati ih u temeljnim nacionalnim naumima obično je krivotvorenje. I jedan i drugi bili su istaknuti sudionici Hrvatskoga proljeća, žrtve istoga, komunističkog režima, iste represije i “pravosuđa” i uznici istih zatvora.

Tuđmana je nemoguće zamisliti kao pisca velebnih “Autsajderskih fragmenata” ili uvodnika u “Hrvatskom tjedniku” u kojima je na razini najumnije europske misli pjesnički i filozofski oslikana sudbina intelektualca, pojedinca i naroda pod totalitarnom vlašću. Gotovca je pak nemoguće zamisliti kao marljiva povjesničara koji činjenicama i istinoljubivošću u brojnim knjigama uklanja debele slojeve laži i zabluda. Ali i u spisateljstvu ih ujedinjuje ista težnja hrvatskoj nacionalnoj slobodi, bez obzira na to koliko se razlikuju po naglascima na pojedincu i naciji.

Onima koji uporno tvrde kako se Tuđman i Gotovac razlikuju kao nebo i zemlja treba uzvratiti – i jedan i drugi sudbinski su obuzeti hrvatskim nebom i hrvatskom zemljom. Dvije korice jedne knjige s jednim naslovom – Hrvatska. Koja je agresorskim oficirima rekla Gotovčeve riječi iz slavnoga govora: “Oni žele da budemo divlji kao oni, da budemo ubojice kao oni, da budemo bez ičega kao oni, da budemo bez morala kao oni, da sjedimo u tuđim domovima kao oni, da živimo u tuđim gradovima kao oni. Ali mi imamo svoje gradove, mi imamo svoju kulturu, mi imamo svoju domovinu, svoju naciju. Neka nas puste na miru! Neka odlaze odavde!”