Gotovina nas još brani

General Ante Gotovina iz zatvora u Scheveningenu odbio je u splitskom Gradskom vijeću već donesenu odluku da se neka ulica ili trg u Splitu nazove njegovim imenom i da se proglasi počasnim građaninom toga grada. Zašto? Njemu osobno u žalbenom postupku to ne može ni koristiti ni nauditi, pa je splitsku nakanu jednostavno mogao barem odšutjeti. Ali na nju je ipak niječno reagirao.

Je li to učinio djelomice i zato što čovjeku koji je osuđen na 24 godine zatvora nikakve počasti ne mogu pomoći, što netko zloban može ta priznanja shvatiti i kao licemjerje i cinizam onih koji su na slobodi? Vjerojatno je presudno bilo nešto drugo. Gotovina se i u zatvoru bori za Hrvatsku. Davanje njegova imena nekoj ulici ili trgu ili njegovo proglašenje počasnim građaninom mogu biti neka gorka nacionalna zabava, izraz poštovanja prema njemu i njegovoj golemoj ulozi u Domovinskom ratu te ogorčenja zbog presuda. Ali mogu Hrvatskoj i škoditi. Uvjeren sam da je Gotovina i te kako svjestan da oni koji su pridonijeli njegovoj i Markačevoj teškoj kazni reakcije u Hrvatskoj na te kazne žele iskoristiti kao argumente protiv njegove domovine.

On zna tko je sve, kako i kojim argumentima nastojao zaustaviti Oluju, pa onda zna i s koliko pakosti i spremnosti na lažne optužbe takvi mogu iskoristiti golemo nezadovoljstvo zbog presuda u Hrvatskoj. Teško je govoriti o častohleplju čovjeka koji je osuđen na tešku kaznu te reći kako ga je u Gotovine nadvladalo domoljublje, ali sigurno se može reći da se general odbio tješiti onim što bi moglo škoditi državi koju je oslobodio. Zapovjednik i u najtežim okolnostima mora misliti na sve kako ne bi izgubio bitku. A on je zapovjednik i u zatvoru.

Zapovjednik koji zna da, primjerice, u zlobnim medijima u svijetu, a možda i u Hrvatskoj, može osvanuti naslov “Trg nazvan po ratnom zločincu!” ili “Ratni zločinac – počasni građanin!” Kratkovidne dobre namjere obično donose dugoročne štete. S Gotovinom sam nakratko bio nekoliko puta u životu i jednom nešto duže kad je u svoj stan u goste pozvao društvance u kojem sam bio i ja. Skromnost, samozatajnost i običnost – dojam koji sam stekao o tim njegovim osobinama potvrdili su i ljudi koji ga mnogo bolje poznaju i koji ističu kako je koju godinu nakon rata htio napustiti vojsku i živjeti kao svaki normalan građanin, ali postojala je jedna prepreka koju nije mogao svladati – Tuđmanov autoritet.

Jedna njemu bliska osoba, ne bez spočitavanja miljeu u kojem je djelovao, rekla mi je kako je on, za razliku od podosta drugih, svako svoje napredovanje u vojnoj hijerarhiji i te kako zaslužio opipljivim ratničkim učincima. Takav Gotovina ima s Hrvatskom samo svoje “osobne račune” te ih ne treba polagati nikome drugome doli svojoj domovini. Iz toga posve nedužna odnosa s državom za koju se borio došlo je i njegovo protivljenje prosvjedima u povodu haaških presuda i spomenutoj splitskoj inicijativi. On dolazi domovinu braniti iz svojih legionarskih samoća i otuđenosti, nikome ništa dužan i s osjećajem da zbog njegove obrane Hrvatske nitko prema njemu ne mora osjećati poseban dug nego tek običnu zahvalnost zbog ispunjavanja obične patriotske dužnosti – oslobođenja domovine. Ante Gotovina nije domoljub zapjenjene retoričke gorljivosti, pompe, patetike koja odjekuje do neba, lik za divlji pljesak, skandiranje i zanosne pjesme.

Stoga je i u zatvoru sabran te zna za mjeru koje se treba držati da se Hrvatskoj ne bi naudilo. Iz te normalnosti i običnosti narastao je do tragičnog lika, do one samoće koja ima najbolji uvid u zajednicu i njezino dobro. U zatvoru u Scheveningenu Gotovina se još uvijek za Hrvatsku bori djelotvornije i razumnije nego što se u Hrvatskoj mnogi bore za njega. Tamo gdje bi mnogi pokleknuli, gdje bi se u osobnoj patnji između zidova zatvora utopilo manje-više sve što se izvan njih događa, Gotovini je Hrvatska na umu kao i kad ju je vojnički branio. General i domoljub i na bojištu i u zatvoru.