Nemoguće je bilo ne primijetiti prezriv pogled Ante Gotovine upućen prema Mati Laušiću. U ne tako velikoj sudnici, Gotovina, Čermak i Markač sjedili su tek pet-šest metara udaljeni od svjedoka tužiteljstva i načelnika uprave Vojne policije HV-a. Bivšeg im suborca Laušića.
Oni su ga, često, fiksirali tim, prethodno spomenutim pogledom, dok se on, u pravilu ustezao pogledati u smjeru “kolega” iz Oluje. Tužitelji su Laušića posjeli na klupu svjedoka, u samom finalu svojeg dijela nastupa u sudnice. Obrane skraćuju svoj nastup i presuda će biti usvojena već jesenas. Bilo je vidljivo da Laušić nije u zavidnoj poziciji - prvo su ga, prije 5 godina tužitelji Haaga sučelili sa statusom osumnjičenika, pa ga, nakon davanja iskaza preveli u svjedoka.
A onda, neposredno pred njegov odlazak u Haag, “podsjetili” da je i dalje osumnjičenik. Kojega, istina Haag više ne može optužiti za zločin, no može na to “privoljeti” hrvatsko pravosuđe. Obrane su, stoga i javno rekle da na Laušića gledaju kao na ucijenjenog čovjeka. A Laušić je, prvim dijelom svjedočenja potpuno ugodio tužiteljima koji bi rado dokazali da su generali znali sve o zločinima, a propustili su spriječiti ih.
U drugom dijelu suđenja, kada je startao branitelj Gotovine Luka Mišetić brzo je, desecima originalnih dokumenata pobio glavne tvrdnje Laušića. Čak je i sudac Alphons Orie primijetio da su “Laušićeva izvješća bila daleko od istine”. On, naime u svojim izvješćima vojnom i državnom vrhu nije navodio paljevine, paleži i ubojstva nego da njegova “vojna policija izvanredno funkcionira”.
Njegovi, pak zapovjednici VP-a na terenu, Gotovini su slali izvješća o pijanim vojnicima i prometnim nesrećama, ne i o zločinima. Osim toga, nekoliko dana nakon svršetka Oluje, Gotovina i njegovi gardisti ionako su već vodili rat u BiH sa snagama Ratka Mladića koji je pokušao protuudar. Pokaže li se, na kraju da je Laušić uistinu svjedočio “daleko od istine”, ne treba, ipak, krivicu prebacivati na njega.
Laušić je, kao i svaki drugi važni svjedok iz RH, jednostavno bio prepušten sam sebi. Kao što je, svojedobno i Gotovina bio ostavljen od državnih vlasti, koje ga nisu zvale na brifing ni u trenutku kada im je Carla del Ponte najavila da diže optužnicu protiv njega.
On je, ipak bio doznao što se zbiva i kao iskusni legionar i obavještajac “prepoznao” namještaljku. Odabrao je bijeg od, smatrao je nepravednog dugogodišnjeg utamničenja, pa je bježao po svijetu 4 godine. Laušić, isto tako, potpuno ostavljen od mjerodavnih državnih institucija, bio je primoran, izgleda odabrati bijeg - od istine.
Hrvatska je jedina država koja u sudskim postupcima pred Haagom ne koristi pravo na obranu nacionalne sigurnosti. A pravilo je da, pred pojavu bivšeg ili aktualnog časnika, ili diplomata, svaka suverena zemlja prethodno upriliči “brifing”. Na kojemu pravnici i obavještajci svjedoku u detalje objašnjavaju o čemu smije, a u što se izjavama ne smije petljati.
Dok je svjedočio bivši američki veleposlanik Galbraith u sudnici je bila osoba američke vlade, pripravna na intervenciju. Važno da suci vide taj angažman neke države u sudnici. Kada je Srbija izručivala dokumente iz državnih arhiva, vezane uz upliv Srbije u ratu u BiH, tužitelji su dobili, prethodno “zacrnjene” dokumente na svim osjetljivim mjestima. Članak pravilnika koji regulira zaštitu nacionalne sigurnosti, da ironija bude veća, u kuloarima se naziva “hrvatski članak”.
Hrvatska je krajem devedesetih naime inzistirala na zaštiti i jednom uspješno to rabila kada je stigla sub poena za Gojka Šuška. Sadašnja hrvatska vlast ne usudi se ni izbrifirati svoje svjedoke, a kamoli da zatraži da se “zacrne” dijelovi osobnog Laušićeva dnevnika.
Naša država taj dnevnik nema. Naprotiv, kada je krenula neugoda s potragom za “topničkim dnevnicima”, vojni policajci dobili su nalog da prokrstare Hrvatsku i obave razgovore s većim brojem naših topnika. Ti su iskazi, potom poslani tužiteljima u Haag!? A to je već dovoljno za - prezriv pogled.