Jedna od najznačajnijih poruka Katoličke crkve u Hrvatskoj izrečena je ove subote u propovijedi železanskog biskupa mons. Egidija Živkovića, gradišćanskog Hrvata, koji se iz hrvatskog Gradišća u Austriji marljivim i samozatajnim radom uspeo do vrhova hijerarhije u austrijskoj Crkvi.
Upravo je njega gospićko-senjski biskup mons. Mile Bogović odlučio pozvati kao predsjedatelja misnoga slavlja na Dan hrvatskih mučenika u Udbini da bi se u udbinskoj Crkvi hrvatskih mučenika, nakon njezine prve posvete, ujedinio Dan hrvatskih mučenika i Dan spomena na sve žrtve totalitarnih režima, ali i povezala domovinska i iseljena Hrvatska upravo nazočnošću gradišćanskog biskupa. Dakako, tema povezivanja iseljene i domovinske Hrvatske posve je zapuštena i zaboravljena, politički devastirana i deplasirana i o njoj gotovo više nitko i ne govori.
No, Crkva se i tu trudi, znatno više nego država, dati svoj glas i doprinos. No, propovijed gradišćanskog biskupa neće ostati poznata po upozoravanju na taj problem, nego po dvije vrlo važne poruke koje je mons. Živković poslao iz Udbine i koje gotovo sudbinski definiraju i poziciju naroda u ovoj zemlji i same Katoličke crkve. “Danas ovaj narod ponižen i prignut poput prosjaka puže i kuca pred vratima umorne starice Europe spreman žrtvovati ne samo svoje sinove nego i mnoge vrijednosti i bogatstva za mrvice koje preostaju na stolovima njezina bogatstva i moći. Izgleda da smo prebrzo zaboravili krv kojom je sloboda plaćena.
Ne mogu prešutjeti to što mnogi Hrvatsku danas doživljavaju kao zemlju bez nade, prepunu ljudi svladanih letargijom i beznađem. Od razočaranih branitelja do mladih koji svugdje osim u njoj vide svoju budućnost”, rekao je mons. Živković, u svega nekoliko rečenica opisujući hrvatsku stvarnost, koja je najlošija u posljednjih 20 godina i što je najgore, prijeti da će iz dana u dan postati još lošijom, jer na vidiku nema ni političkih ni društvenih snaga koje zemlju mogu izvući iz duboka gliba u koji je zapala. Može li to učiniti Crkva, pitanje je koje se često postavlja i u samoj Crkvi i izvan nje?
Gradišćanski biskup kaže da “Crkva, želi li ostati vjerna svome poslanju, ne smije šutjeti, ne smije popustiti pred napastima interesa i kompromisa, mora poput proroka stati na stranu istine bez obzira na cijenu koju će za to morati platiti” i da upravo “ona mora biti proročki glas, glas nade koji će ovom narodu neumorno naviještati da ga Bog nije ni prevario ni ostavio ili zaboravio”. Definicija je to Crkve iz olovnih socijalističkih vremena, koja je tada većini naroda bila jedini kompas i svjetionik, a također se povremeno gubila nada da sila sustava i golema nepravda nikada neće posustati.
Doduše, netko će reći da je to bila i drukčija Crkva, tj. jednako napaćena i bliska svome narodu, a danas je ona bliža političkim, gospodarskim i sumnjivim društvenim elitama, pa autentičnost njezinih pastira popušta “pred napastima interesa i kompromisa”. A vrijeme vapije za istinskim prorocima i jasnim porukama, kao što je ova subotnja zabljesnula u Udbini iz austrijsko-hrvatskog Gradišća.
Evo pitanja , radnice Kamenskog , danima su štrajkale ispred svoje propale firme , tko im se pridruzio , skoro nitko , ni nezaposleni , ni vjernici , ni udruge , svi su se ponašali kao da ih se to ne tiče , a gdje su bili mladi , ma znam borili su se u menzi da im ne poskupi obrok , a sad kukat kako je sve grozno , kak se nema perspektiva nam ne treba pogotovo ne sa nekakve govornice ......