Građani plaćaju cirkusante

Studenti zagrebačkog Filozofskog fakulteta teatralno su, točno u ponoć, nakon trideset četiri dana blokade svog fakulteta, javno priznali ono što je ostalima već danima bilo više nego jasno – gotovo je.

Nakon što im je izostala masovnija podrška kolega s drugih fakulteta na vlastitom ali i ostalim sveučilištima, nakon što su brojke kazale da u prosvjedima u najpovoljnijoj procjeni sudjeluje manje od 3 posto studentske populacije, nakon što su od nedefiniranih, vrlo nejasnih i nekima apsurdnih zahtjeva odustali i oni koji su ih na početku podržali, a “knjiga spala” samo na njih, buntovnike s Filozofije, stiješnjene i upozorenjima vlastitih profesora da im u pitanje mogu doći ispiti i godina, studenti su pokleknuli.

Poslije predstave koju su izveli i činjenice da su veliku većinu svojih kolega na Fakultetu, potpuno indiferentnu za njihove aktivnosti, doveli u situaciju da će morati nadoknađivati propušteno, treba podvući crtu i reći što su dobili. Kratko i grubo rečeno – ništa. Ili blaže kazano – vrlo malo, tek obećanje da će radna skupina, u kojoj će biti i studentski predstavnici, raditi na definiranju kriterija po kojima će pojedinci studirati besplatno, a studirali su i do sada.

Da im je rezultat mršav, nije ni čudo kad su umjesto njih, studenata, govorili oni koji studenti već odavno nisu, kad su umjesto svog vođe pustili da ih vode drugi, kad su od početka njihovi zahtjevi većini bili nedefinirani i nerazumljivi, a onima koji su ih razumjeli – nerealni, iracionalni i neprihvatljivi...

Takvima studenti su dali šlagvort ustrajavanjem da studij bude besplatan za sve, pa čak i za one koji, rečeno starinski, gube godine ili po novom ne skupe dovoljan broj ECTS bodova. Kad bi studij bio besplatan za sve, onda kvote na Pravu ili primjerice Filozofskom fakultetu ne bi brojile više od tisuću brucoša nego možda polovinu ili čak trećinu toga... jer bi država, bolje rečeno porezni obveznici, plaćali koliko bi se procijenilo da ih društvu treba...

Uostalom, tzv. studij za osobne potrebe, (uz plaćanje) uveden je upravo zbog onih koji se svojim rezultatima nisu izborili za besplatan, a željeli su na fakultet. Model koji je (sve do sada) odgovarao studentima zdušno su prihvatili i fakulteti jer im je donosio golem novac. Kad se sve zbroji, jasno je da se organizacija sustava visokog obrazovanja mora promijeniti, da se u izvrsne mora ulagati puno više nego do sada, ali i da oni koji to nisu, trebaju za svoje želje i zabavu, pa ako je to i studij – zašto ne – platiti punu cijenu, a ne participaciju. Hoće li za to uzeti kredit (koji svakako treba uvesti) ili će im plaćati roditelji, njihova je stvar.

Napokon, moramo naučiti da znanje, i ako nije roba, ima svoju cijenu. Ali prije svega moramo znati da nas najviše košta cirkus u kojem su svoju cirkusantsku ulogu maestralno odigrali svi – studenti, dekani, rektori i ministar obrazovanja.