Iako su Severa, Ribića, Matijaševića i još neke doživotne predsjednike svojih sindikata u jučerašnjoj prosvjednoj šetnji gradom podržali i Kaptol, i braniteljske udruge, i glavne oporbene stranke HDZ, Hrvatski laburisti i HDSSB, uspjeli su okupiti samo dvadeset tisuća prosvjednika.
Ispada da su prosvjedovali samo sindikalni povjerenici, još poneki član sindikata i samo najznatiželjniji građani, jer da je drukčije – da su šefove svojih stranaka i udruga, te najviše crkvene službenike podržali njihovi sljedbenici – onda bi središnji zagrebački trg bio premalen da ih sve primi. Stoga bi se slab odaziv na prosvjedu mogao tumačiti kao pobjeda Vlade jer su poruke sindikalaca bile usmjerene gotovo isključivo prema “slugama kapitalista” – premijeru Zoranu Milanoviću i njegovim ministrima. Ali bilo bi to prejednostavno tumačenje.
Slab odaziv na prosvjed ne znači da su građani uglavnom zadovoljni radom Vlade – uostalom svoje “zadovoljstvo” vladajućima jasno su izrazili (ne)izlaskom na europske izbore – već da vođama sindikata vjeruju jednako malo kao i vođama političkih stranaka.
Većina građana, naime, “vječne” sindikalne čelnike svrstava u isti koš s ministrima i viđenijim oporbenjacima. I jedni i drugi za njih su samo “pobjednici tranzicije”, pripadnici jedne te iste društvene elite koji samo glume sukob. “Mijenjajte smjer!”, vikali su sindikalni vođe prema Banskim dvorima. Slažemo se, ali bilo bi dobro da i vi promijenite smjer jer zbog toga što vam sve manje ljudi vjeruje, manje su i šanse da ćete Vladu natjerati na pravi put.