Grčiću treba biti neugodno zbog napada na Jovanovića

Neugodno je koliko hrvatski ministri ne razumiju kako bi se trebao ponašati suvremeni političar ako poštuje principe otvorene tržišne ekonomije. Još je neugodnije to što upravo ministri zaduženi za ekonomske resore u Vladi otvoreno pokazuju da ih je baš briga za ono jedino, najdragocjenije što nas može izvući iz krize, a to je njegovo veličanstvo Tržište.

Konkretno, potpredsjednik Vlade, gospodin Branko Grčić ne ponaša se niti kao potpredsjednik Vlade, a niti kao vlasnik doktorata Ekonomskog fakulteta u Splitu. Naime, gospodin Grčić se na zgražanje većeg dijela poslovne javnosti i štovatelja tržišne ekonomije obrušio na namjeru kolege Željka Jovanovića da upisne kvote na fakultete stavi pod kontrolu zdravog razuma. Poznato je da upisne kvote na brojnim fakulteta uopće ne odgovaraju potrebama gospodarstva i društva u cjelini. Isto tako, poznato je da se na brojnim fakultetima uopće ne brine o tome da na jednog profesora ne bi trebalo dolaziti stotinu ili više studenata ako je norma – trideset. Ukratko, ekonomista i potpredsjednika Vlade Branka Grčića uopće nije briga za ekonomsku logiku ni za opći javni interes, nego si je dopustio da zastupa uske parcijalne interese šačice profesora. Tužno je da potpredsjednika hrvatske Vlade uopće ne zanima što fakulteti štancaju vojsku nezaposlenih mladih ekonomista, novinara... te tako stvaraju horde novih obrazovanih siromaha. Prava je istina da bi ekonomski fakulteti na 2-3 godine trebali zatvoriti vrata jer smo već proizveli toliko ekonomista da bi zatvaranje na 2-3 godine trebala biti samo blaga privremena mjera.

Naravno da ne možemo zatvoriti sve ekonomije u Hrvatskoj na bilo kakav rok, ali je potpuno nevjerojatno da netko s ekonomskim doktoratom i visokom javnom funkcijom iskazuje toliku razinu neodgovornosti, pa moglo bi se čak reći i drskosti jer se, u situaciji kad sasvim sigurno nije upravu, usuđuje ući u vrlo ozbiljan unutarstranački konflikt. Oj, Zorane Milanoviću, što vam to rade?

Drugi primjer nerazumijevanja principa tržišne ekonomije ponašanje je ministra Linića prema Ini i brojnim drugim poduzećima. Staromodni gospodin Linić zahtijeva (!) od Ine da investira u rafineriju Sisak i u neku bušotinu na Jadranu. I uz to Mađarima u Ini prijeti ratom ako ne budu poštovali njegove zamisli. Jedan moderni ministar trebao bi razumjeti da od kompanije, čiji je samo djelomični vlasnik, zapravo smije očekivati samo da bude uspješna. Nelogično je tražiti od kompanije da brka svoje poslovne interese s našim nacionalnim interesima. Uostalom, ako su za Inu rizici ulaganje u rafinerije ili u bušotinu, je li hrvatski nacionalni interes tražiti od Ine i od Mađara u Ini da vuku (pre)rizične poteze te tako stvore neuspješnu Inu?! I to u situaciji kad mađarski Mol u Mađarskoj otpušta 750 ljudi.

Da se, razumijemo: Večernji list prvi je povezao privatizaciju Ine s čudnim okolnostima Molova davanja pozadinskog jamstva za margin kredit koprivničke Podravke kojim su Podravkini menadžeri, pojednostavljeno rečeno, prikrivali tajni plan preuzimanja Podravke koji im je pošao po zlu. Večernji list je i prije afere Spice i nakon njenog izbijanja uporno pisao o različitom tretmanu Mola kao nacionalne kompanije u odnosu na tretman Ine u doba Sanaderove Hrvatske. Isto tako, uglavnom smo prvi objavljivali priče o čudnim detaljima dioničarskog ugovora s Mađarima koji je nastao u kuhinji u kojoj su začine sipali Hernadi i Sanader, a kuhačom miješao veliki koprivnički “kuhar” Damir Polančec. Međutim, današnji odnos prema Mađarima, u kojima ih tjeramo na investiranje, jako podsjeća na priče iz nekih prošlih vremena kad su se odluke o investiranjima donosile u partijskim biroima. Dakle, sređivanje odnosa s mađarskim partnerom vjerojatno je priča u kojoj će se pričekati kraj procesa Sanaderu u slučaju Ina-Mol. Dotad pustimo Inu da donosi odluke bazirane na tržišnim procjenama, a ne na Linićevim političkim vizijama.