Grdovića plaćamo da nas gazi

SUBOTA 14. 11.
“Trijumfom” nad Lihtenštajnom Marković i Bilić rugaju se javnosti
Zašto bismo išli na daleki put u Južnu Afriku i još se tamo na nogometnom SP-u sramotili kad možemo mnogo bliže i još se radovati! Možemo do Vinkovaca i pobijediti Lihtenštajn sa 5:0. Idući put pozovimo u goste San Marino, a utakmica se može odigrati u Drnišu. Sve će biti isto ili mnogo bolje nego na SP-u. Govorit će se i pisati o protivniku koji nije za podcjenjivanje, jer je prije dvadeset godina nekome dao gol. Utakmicu će pratiti TV i drugi mediji, postići ćemo visoku pobjedu, poslije svakog gola igrači će se radovati i grliti, Bilić i Asanović će se nadavati izjava, Drnišani će biti ponosni što je u njihovu gradu igrala reprezentacija, a novinari će ispredati priče o “novom početku vatrenih”... Doživjeti onakav neuspjeh u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo pa se iskupljivati na utakmici s Lihtenštajnom ruganje je nogometnoj javnosti kakvo mogu prirediti samo hrvatski izbornik Bilić i predsjednik HNS-a Marković. Pad od mogućeg odlaska u Južnu Afriku do “trijumfa” nad Lihtenštajnom pad je od princeze do posljednje kurve na kojoj se svatko može istresti, ali to se Hrvatima prodaje kao melem na tešku nacionalnu ranu. Zašto tu pornografiju Bilić i Marković, ako su joj skloni, ne bi zadržali u granicama svoje privatnosti!?

NEDJELJA 15. 11.
Grdovića plaćamo da nas gazi
Kroz uske zadarske ulice, kraj terasa kafića uz koje je prolazila mladež, pijan je sinoć autom pokušao proći pjevač Mladen Grdović, rušeći sve što mu se našlo na putu! To je pravi Grdović! Nikakav pjevač koji se “jaguarom” što ga je kupio od novca svoje povodljive publike zalijeće u tu istu publiku. Glasovanjem političarima omogućujemo da se uzdignu do visina s kojih će nam lagati i krasti. Zabavne pjevače dolaskom na koncerte i kupnjom ploča činimo bogatima da bi nas gazili. Ne sljubljuju se slučajno te dvije vrste javnika u predizbornim kampanjama, jer nitko tako kao oni ne prezire ljude od kojih žive. I tako je u svim režimima. U nekim zemljama pod čizmom SSSR-a političari koji su se zajedno sa sovjetskim tenkovima obračunavali s vlastitim narodom pošto-poto su na svojoj strani htjeli imati popularne pjevače. Jer, na sličan način obmanjuju ljude, stvaraju privide sreće i lažima zastiru istinu. Grdoviću ovo nije prvi put da u stankama pjevačke lakoće i slinavljenja terorizira svoju okolinu, niti je jedini među pjevačima koji to čini. Država bi mogla naći lijek za te nasilne Grdoviće, Vuce i druge u velikim porezima na zarade, ali ona im još plaća mirovinsko i zdravstveno osiguranje! Sve su države nalik na svoje lakoglazbene pjevače – po teroru i obmani koja zabavlja!

PONEDJELJAK 16. 11.
Kako će nas spasiti oni koji su išli na ruku stranim vlasnicima
S usta političara, pogotovo iz vrha obnovljene Vlade, ne silazi riječ – štednja. Revidirat će se povlaštene mirovine, smanjiti broj općina i županija, skresati primanja u javnim poduzećima, smanjiti državna administracija... Ne možemo podnijeti tolika izdvajanja za brodogradilišta, neće se graditi ovo ili ono, posvuda su nužne racionalizacije... I tako se može nešto dobiti, ali najviše – širenjem rada i proizvodnje. Zna se i da se u Hrvatskoj stječe golem novac, ali niti ovdje ostaje niti su ulaže u gospodarstvo. Riječ je o milijardskim profitima banaka i velikih tvrtki u stranom vlasništvu. Vidjet ćemo što će učiniti novi ministar gospodarstva Popijač, no zar on ne dolazi iz miljea poslodavaca gdje glavnu riječ vode strani plaćenici Mudrinić, Luković, Prka..., i zar takav može nešto promijeniti u kolonijalnim uvjetima u kojima tone hrvatska privreda!? Što može promijeniti i novi premijerkin savjetnik Škegro, kojeg sindikati optužuju kao najvećeg zlotvora privatizacije i pretvorbe? Neki mu pamte kako se u vrijeme Tuđmanove bolesti žestoko zauzimao za to da strani kupci hrvatskih banaka ne moraju vraćati golem novac (87 milijardi kuna!!!) uložen u njihovu sanaciju, a potom je od vlasnika tih banaka dobivao povlaštene kredite za svoje poslove!

UTORAK 17. 11.
Građanska Hrvatska neistomišljenike giljotinizira kao “smeće” i “flundra"
Na nekom trgu jedna je građanka opsovala Vesnu Pusić nazvavši je – flundrom. U Klaićevu rječniku pod tom se riječi upućuje na riječ “flandra”, što bi značilo – kurva, navodno prema bludničenju žena u Flandriji u 30-godišnjem ratu. “Buduća predsjednica” nije joj ostala dužna. Dok se prolaznica udaljavala, Pusićka joj je, mašući listovima svojih kandidatskih umotvorina, kreštavo uzvratila: “Evo i vama kao flundri ovaj program.” To je moral građanske Hrvatske za koju se ustrajno zauzima vječna čelnica HNS-a. Svijest o tom moralu najviše su proširili ona i Stjepan Mesić, “predsjednik svih građana” i “građanin predsjednik”. Kako? Ovako: ako se kome ne sviđaš i on to nesviđanje izrazi, ti ga u stilu rodonačelnika građanskoga društva, to jest ubojica koji su vodili Francusku revoluciju, javno giljotiniraš kao “smeće”, “seronju”, “ustašoida”, “slučaj za psihijatra”, “flundru” itd. Ako su ti rodonačelnici Mariju Antoanetu optužili da je općila sa svojim vlastitim sinčićem od osam i pol godina, zašto Vesna Pusić ne bi kurvom nazvala običnu prolaznicu ogorčenu njezinom pojavom!? A i kad ti se vlastita država ne sviđa, s istom je uvjerljivošću optužiš kao agresora na BiH, bilo u Saboru bilo u Haagu. U Europi će zanemariti da je to učinila flundra!

SRIJEDA 18. 11.
Izjavama Komisije Iustitia et pax Crkva pere svoju savjest
Komisija Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije u izjavi u povodu obljetnice rušenja Berlinskog zida prosvjeduje protiv nijekanja komunističkih zločina. Spočitava i Saboru što se u povodu odluke Europskog parlamenta da se 23. VIII. proglasi danom sjećanja na žrtve totalitarnih režima oglasio tek formalnom Deklaracijom, koja ne određuje istragu komunističkih zločina i popis žrtava. U komisiji, u kojoj ima i vrsnih poznavatelja europskog licemjerja, znaju da je pozivanje na odluku Europskog parlamenta obmana i zloporaba lažne autoritativnosti toga tijela. Da je Europi bilo do stvarne osude komunizma i komunističkih zločina, ne bi podupirala lijeve stranke u tranzicijskim zemljama koje su mahom nasljednice totalitarnih partija. A zašto ih podupire? Ponajviše zato što je s pomoću takvih, anacionalnih stranaka mogla te zemlje porobiti, pokupovati im banke i velike profitabilne, strateške tvrtke, te ih pretvoriti u svoje kolonije, ucijenjene i zadužene do grla. Tako je i s Hrvatskom, Europa u ovoj zemlji ima svoje poslušnike i plaćenike, a bili na čelu banaka ili tvrtki u stranom vlasništvu, bili u lijevim ili desnim strankama, u oporbi ili na vlasti, listom su “antifašisti”. Osim što kadšto opere savjest ovakvim izjavama, Crkva je sa svima njima u izvrsnim odnosima!

ČETVRTAK 19. 11.
Dug Vladi Matijašević otplaćuje s manje prosvjednika od pedera
“Sanaderov poklon prijatelju iz Splita.” Tako jedne novine opisuju način na koji je predsjednik Hrvatske udruge sindikata Ozren Matijašević od Vlade dobio na korištenje stan u Zagrebu. Matijašević to ne poriče, samo tvrdi da je to stan iz neraščišćenoga naslijeđa na koje pravo polažu i Vlada i sindikati. Napominje i da je za useljenje dobio pristanak svih sindikalnih središnjica, čega se predsjednik jednoga drugog sindikata, Krešimir Sever, ne sjeća! Sanaderov HDZ je sa sindikatima znao, a znade i Kosoričin. Najotrovniji kritičar vlasti među sindikalistima Boris Kunst podmićen je visokim mjestom na izbornoj listi HDZ-a i mjestom u Saboru gdje je za visoku plaću i povlaštenu mirovinu najustrajniji branitelj HDZ-ove politike. Bivši sindikalni žučljivac u školstvu Vinko Filipović podmićen je mjestom državnog tajnika. Utišan je i za demagoške potrebe vlasti u povodu hrvatsko-slovenskog spora pridobiven i poznati ribar i podupiratelj ribarskog sindikata Savudrijac Danilo Latin itd. Svoj dug Vladi Matijašević pak otplaćuje kompromitiranjem sindikata tako što na prosvjedima po hrvatskim gradovima ne uspijeva okupiti niti toliko ljudi koliko ih okupe pederi. Lako je vlasti kad našim vlastitim novcem podmićuje one koji nas izdaju!

PETAK 20. 11.
Ovisnošću o Sanaderu HDZ tretira državu kao istrošenu dvokolicu
Kad sam bio klinac, u mojem zaselku bio je samo jedan bicikl. Bio je već star i potrošen, malo je za njega mario i vlasnik. Svi smo tu njegovu dobrotu iskorištavali, svi iz generacije naučili smo se voziti na njegovu vozilu. A kad smo se naučili, više se i nije znalo čiji je bicikl, jer smo ga svi uzimali kako smo htjeli. “Nećeš dugo?”, pitao bi vršnjak vršnjaka koji mu je bicikl zgrabio ispred nosa. “Samo malo, pa ti ga dam”, odgovarao bi ovaj, i tako smo se redali. Na te me slike iz davnine podsjećaju nagađanja o Sanaderovu povratku u visoku politiku, a kad sam pročitao jedno pitanje postavljeno u velikom intervjuu Jadranki Kosor, ova jadna zemlja izgledala mi je kao bicikl na kojem svi na smjene jašu. Dakle, našu neprispodobivu premijerku ozbiljni novinar ozbiljnog tjednika pita: “Kad bi Vam se Sanader jedno jutro javio i rekao: Jadranka, čuj, ja se želim vratiti, biste li mu prepustili mjesto?” Premijerka se ne čudi pitanju koje ovu državu poima kao svakome izloženu podrtinu, nego odgovara: “Ivo Sanader to ne bi tražio.” Tako se uzda u čestitost jednog despota, a ne u legitimnost svoje uloge! Svi članovi vodstva HDZ-a još su ovisni o osobi koja ih je uvjerila da je ova država vrijedna kao istrošena dvokolica a da su oni bez njega ništa!