Gredelj propade jer Ratko i Slavko ondje nemaju prijatelje

Tvornica željezničkih vozila Gredelj ostala je bez 480 radnika u jednom danu. Stečajni upravitelj im je u ponedjeljak uručio otkaze. Ostatak od 970 Gredeljevih radnika dobio je ugovore o radu na mjesec dana pa bi početkom studenoga opet njih nekoliko stotina moglo stati u red pred burzu rada. Pa onda nakon mjesec dana još njih nekoliko stotina i tako sve dok ne ostane nijedan radnik u toj tvornici. Gredelj je tvrtka u vlasništvu državne tvrtke, HŽ Putničkog prijevoza. No ni država ni HŽ nisu maknuli ni prstom da tu tvornicu, koja je do “crnog ponedjeljaka” zapošljavala 1500 radnika, spase. Da ne ode u stečaj.

Na primjeru Gredelja, tvrtke koja nešto proizvodi u zemlji u kojoj se gotovo ništa više ne proizvodi, testirana je lakoća odlaska u stečaj, koji je promovirala Kukuriku vlada. Ali ne za sve, nego samo za neke. Druge se pokušava spasiti kako se zna i umije. Recimo Ingra godinama grca u problemima i stalno balansira na rubu stečaja. Tu privatnu tvrtku pokušalo se spasiti preko Đuro Đaković Holdinga, koji je u većinskom vlasništvu države. Đaković je tako jednog dana bombastično najavio da će kupiti Ingru, posrnulu tvrtku čija dionica vrijedi samo nekoliko kuna. Đ.Đ. Holding bio je spreman iskeširati za 95 posto dionica Ingre 81 milijun kuna. A taj isti Holding je lani imao skromnu dobit od samo četiri milijuna kuna. Prije toga je poslovao s gubicima od 15 i 17 milijuna kuna. Đaković je htio Ingru, službeno, zbog njenih inozemnih tržišta koje je ta tvrtka nekad davno osvojila, ali isto tako davno i izgubila. Obje se tvrtke bave inženjeringom pa je donekle, barem na prvu, ta akviziciji mala i nekog smisla.

A isto bi tako imalo smisla, i to pravog, da Đaković kupi Gredelj. Obje tvrtke proizvode vagone. Pa zašto onda slavonskobrodski holding, u većinskom državnom vlasništvu nije spašavao drugu državnu tvrtku, a ne privatnu Ingru? Odgovor na to pitanje krije se, naravno, u politici. Đaković je u resoru potpredsjednika Vlade i ministra gospodarstva i čelnika HNS-a Radimira Čačića. U nadzornom odboru Ingre sjedi pak bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić koji je na tu funkciju izabran kao HNS-ovac. Mesić je oduvijek imao bliske odnose s Ingrom. I kad se sve to poveže, eto odgovora zašto Ingra, a ne Gredelj.

A Gredelj je mogao biti spašen i preko HŽ-a koji mu je formalni vlasnik. A nije. Ali zato je HŽ Cargo spašavao privatni Dioki. Cargo je od te tvrtke kupio industrijski kolosijek na Žitnjaku. Za to se ta državna tvrtka koja ima milijardu kuna obveza i grca u milijunskim gubicima, navrat nanos zadužila za petnaest milijuna kuna i kupila nepotrebni kolosijek, koji će joj sad biti samo trošak.

A kolosijek je Cargo kupio po nalogu Vlade i programu restrukturiranja Diokija u kojem su trebale sudjelovati i druge državne tvrtke poput HEP-a. Od cijelog je tog programa samo realizirana kupnja kolosijeka. A ta transakcija je sad predmet istrage državnog odvjetništva. A da se Cargo uključio u spašavanje Gredelja, vjerojatno nikakve istrage ne bi bilo. Cargo bi mogao spasiti Gredelj kad bi naručio vagone, koje ionako planira kupiti u sklopu svog programa restrukturiranja. Zašto se Cargo nije zadužio za kupnju vagona koje mu zbilja trebaju, a ne za nepotrebni kolosijek? Odgovor i na to pitanje je u političko-prijateljskim odnosima.

HŽ je pod kontrolom ministra financija Slavka Linića, koji je u tom državnom mastodontu postavio svoje ljude. Dioki je u vlasništvu Roberta Ježića. A Slavko i Robert su prijatelji. I zato je Gredelj odletio u stečaj – jer se nije našao u interesno-prijateljskim odnosima vlastodržaca. Jedina utjeha Gredeljevim radnicima može biti to da im ne bi bilo spasa ni da su im Ratko i Slavko i pomogli.

Jer iako su trošili državne resurse za spas privatnih tvrtki, nisu baš u tome bili uspješni. I na kraju, bit će zanimljivo vidjeti kakve će sad spinove Vlada upotrijebiti kako bi sve navedeno opovrgnuli.