Grešnim mafijašima u crkvi nije mjesto

Napuljski nadbiskup Cresenzio Sepe sigurno ima telefaks u svome uredu. Ili elektroničku poštu. Sve to imaju i na Kaptolu, pa bi iz Napulja u tren oka mogao stići dopis koji je mons. Sepe 14. svibnja uputio svojim župnicima, a kojim zabranjuje crkveni sprovod mafijašima. Ne dopušta im ni da budu kumovi na krštenjima ili krizmama. “Nakon smrti idu ravno na groblje, a ne u crkvu”, poručio je napuljski nadbiskup, čime je Crkva više nego jasno dala do znanja da ne samo da je organizirani kriminal nešto protuzakonito i da ruši sve društvene norme nego i da je – grijeh. A grešnicima su sva crkvena vrata zatvorena.

Svjedoci smo kako se u Hrvatskoj od bijega bivšeg premijera naovamo vode deseci, ako ne i stotine procesa, koji razotkrivaju da se radilo o mafijaškim poslima. Teško je reći da su svi koji su bili umiješani u te poslove mafijaši (jer bi se nekima tako, nehotice, mogao i nepravedno podići rejting), ali su se koristili upravo zakulisnim mafijaškim patentima kako bi iza leđa države isisavali javni novac i tako izravno potkradali porezne obveznike kroz paralelni financijski sustav koji svi financiramo, a njime se koriste samo neki (kumovi).

Nije riječ o sitnom lopovluku, većoj ili manjoj krađi, nego upravo suprotno, država je sustavno pljačkana s vrha vlasti prema dnu, razmjeri čega su isključivo ovisili upravo o poziciji u hijerarhiji, pa je onaj s kraja toga lanca prolazio “lošije” od onih s vrha. Crkva u Hrvatskoj, baš kao i cijela javnost, nemoćno sve promatra i tek se s vremena na vrijeme čudi pošasti koja nas je snašla, pa onda kroz neku instituciju poput Komisije Iustitia et pax u tu začuđenu javnost pusti neku moralnu poslanicu koja je, budimo iskreni, sama sebi svrha jer se nitko od nje nimalo ne uzbuđuje.

No, da Crkva, za razliku od običnoga puka i goloruke javnosti, ima instrumenata kako djelovati, pokazuje upravo primjer napuljskog nadbiskupa. On nije apelirao ni na USKOK, ni na DORH, ni na MUP, nego je posegnuo u vlastiti instrumentarij i adekvatnom zabranom opalio po onima koji su se ogriješili o sedmu Božju zapovijed – ne ukradi. Isti, ama baš navlas isti instrumentarij ima i Katolička crkva u Hrvatskoj, čijim čelnicima takvo što još nije palo na um. Ne zato što misle da se tu ne radi o grijehu i što ne znaju njegove razmjere, nego zato što je Crkva sama dopustila da joj se političko-koruptivna hobotnica omota oko oltara i u javnost kontinuirano odašilje sliku o idiličnim odnosima (bezgrešne) Crkve i (grešnih) političkih elita, koje su glavni krivac za mafijašku pljačku ove zemlje.

Crkva je tako, htjela ili ne htjela, znajući ili ne znajući što čini, svejedno, blagoslivljajući tu političko-koruptivnu hobotnicu postala suučesnik demonskog razaranja Hrvatske i te se ljage mora pod hitno riješiti. Npr. upravo onako kao je kardinal Stepinac sa sebe sprao ljagu ustaških grijeha u svoje vrijeme, osudivši grijeh po petoj zapovijedi (ne ubij) i tako spasio i Crkvu i dušu naroda za sva buduća vremena. Koju su upravo naši mafijaši teško ranili u vremenu u kojemu živimo. A koji su često tako blizu oltara da ih ne treba svijećom tražiti, nego samo pokazati vrata na koja neka više ne ulaze. Jer, kako poručuje napuljski nadbiskup, u kraju koji zna što je mafija, u crkvi im nema mjesta.