Groblje

Svojedobno sam se rastužila pomislivši kamo ću, zaspi li, zakopati svoga staroga psa. Tada je to meni zapravo bio više problem neimanja zemlje, iščupavanja vlastita korijena iz tla, osjećaja da si negdje drugdje i da se kao tražiš, a pas je bio metafora, jer je moj prvi pas zakopan na odavno prodanoj očevini.

Moj je pas, na sreću dobro, ali problem je da čovjek, ako nema vikendicu, ako ga ne želi prešvercati gdje u dvorištu, u parku ili u smeću, s uginulim ljubimcem nema kamo.  I sad je, kako se to kaže, u Zagrebu pokrenuta inicijativa grupe građana za gradnju groblja i krematorija u Retkovcu na 10.000 četvornih metara.

Čudesna je naša zemlja, u kojoj se još teško može na ljetovanje u hotel s ljubimcem, ali su sve brojniji skupi hoteli za čuvanje ljubimaca. Jedni odmah pitaju koliko će to stajati i tko će za to dati novce (pa Bandić, valjda!), a ne daju dovoljno ni za azil za životinje.

Drugi pitaju tko će (si) takav ukop ili postupak moći platiti, a treći se zgražavaju i već prizivaja u sjećanje vremena kad je ulaz bio zabranjen onim drugima i psima, a sad...Valja reći da je, ma tko o tome mislio i ma kako sudio, u Hrvatskoj jedino Rijeka imala groblje kućnih ljubimaca, ali je i ono sada prenapučeno, pa i ondje je ljudima prepušteno da se snađu.

Nema tome davno da smo i u Vrtu nakanili istražiti kako gradovi razmišljaju o tome, pa nismo imali materijal ni za omanji tekst, a kamoli za temu broja unatoč tome što samo u Zagrebu i Zagrebačkoj županiji, primjerice, živi oko 200.000 kućnih ljubimaca. Gotovo svaki europski grad  a to je otprilike primjereno tome  ima životinjsko groblje.

Ako to i nije argument, nije protuargument da je groblje i priča o njemu zbog fetiša, zlatne teladi, odljuđivanja, otuđivanja od prirode i prirodnih stvari kao što je smrt, bahatost. Nije li to, govore zagovornici životinjskoga groblja, jednostavno dohvaćanje razine kulture odnosno prihvaćanja do jučer nezamislivih standarda, ma koliko nekima oni bili neprihvatljivi?